Tiago Rodrigues
SOPRO
Nacionalno kazalište D.Maria II u koprodukciji s Extra Pôle -Alpes- Côte d'Azur, Festivalom u Avignonu, kazalištem La Bastille, Nacionalnim kazalištem La Criée u Marseillesu, Le Parvis Scène nationale Tarbes Pyrénées, Festivalom Terres de Paroles Seine-Maritime iz Normandije i kazalištem Garonne scène européenne i kazalištem Viriato
Autor i redatelj: Tiago Rodrigues
Igraju: Beatriz Maia,Cristina Vidal, Isabel Abreu, Marco Mendonça, Romeu Costa, Sara Barros Leitão
Scenograf i oblikovatelj svjetla: Thomas Walgrave
Kostimografkinja: Aldina Jesus
Oblikovatelj zvuka: Pedro Costa
Asistentica redatelja: Catarina Rôlo Salgueiro
Voditelj rasvjete: Daniel Varela
Izvršna producentica: Rita Forjaz
Asistentica izvršne producentice: Joana Costa Santos
Trajanje predstave: 1h 45 minuta
O PREDSTAVI
Kada je kazalište samo ruševina, kada ništa nije ostalo od zidova, dekora, scenskih ulica, namještaja, strojeva, dijelova scenografije, netko je ipak još prisutan: Onaj koji predstavlja pluća teatra i sve glumačke geste- to je šaptačica. Glasovi, zvukovi, glazba, elementi koji su obično u središtu pozornosti, sada se povlače u pozadinu, ustupajući mjesto disanju teatra, onome što nitko nikad ne čuje, onome što sada istupa u prvi plan: čuvarici kazališnog pamćenja i kontinuiteta, ženi koja je provela cijeli svoj život u kazališnoj zgradi, gdje su se okupljali glumci i igrali predstave. Večeras, ona je ta koja priča priče, bilo istinite ili ne, sve su potekle iz kazališta. Ona je u središtu scene, u fokusu pozornosti gledališta. Tiago Rodrigues je uzima za ruku i vodi je iz njezine zaštićene pozicije, izvodi je iz njezine „kućice“, nagovaraući je da ispriča priču o prohujalim vremena, nju, ženu- koja je samo vrhovima prstiju ikada zakoračila na pozornicu. Ponirući u njezinu dušu, svjestan jedinstvenog mjesta na kojem se nalazi, Tiago pokušava razumjeti kako diše teataer, pokušava uhvatiti ritam kazališnog disanja. Glumci posuđuju svoje glasove šaputanjima duhova prošlosti koji se zrcale u šaptačici. Kružimo po rubovima sadašnjosti i prošlosti, pa još dalje u povijest, prije pojave teksta, prije pojave glasa, u predstavu prije svih predstava, u vrijeme kada je teatar duboko udahnuo.
RIJEČ REDATELJA
OSTATI NA ŽIVOTU
Ne umrijeti. Iznad svega, ne umrijeti. Ostati na životu. Suočiti se s liječnikom dok nježno izgovara dijagnozu, poput Tiresije na početku grčke tragedije, kada sve još može dobro završiti, potvrđujući kako smo uvijek u pravu kada tvrdimo da se temeljne stvari u životu – nevidljive. U pravu smo čak i kada sumnjamo u izgovorene riječi, zato jer uvijek sumnjamo u ono što govorimo i znamo da se muk između pojedinih riječi ne naziva tišinom, nego sumnjom.
Kada sumnjamo, ostajemo na životu. Prije razmišljanja o smrti ponovo treba otkriti razlog sudjelovanja u životu: i misterij budućnosti. Znati kako odbiti zavodljive samrtne pozive, koji nas upućuju na određeno mjesto na kojem ćemo čekati svijet što nam prilazi, svijet koji od nas traži da ga beuzvjetno prihvatimo onakvim kakvim on naizgled jest, dok čekamo svoj smrtni čas, poput nemoćnih gubitnika. Odbiti smrt i upoznati svijet, biti nomad, otkriti što leži iza planina, putovati na onu stranu noći. Možda se čak i pretvoriti u dijelić tog svijeta ili ga nikada ne uspjeti dosegnuti. Biti preplavljen, možda, ali, preplavljen životom. No, iznad svega, ne umrijeti.
Saznanje kako je ideja smrti s nama u skučenom liječničkom uredu, koji poput Tiresije predviđa užase, osjetiti laktove smrti kako se taru o naše ruke, sve to osjetiti, a opet ostati na životu je važno, jer samo kad smo živi možemo zamišljati smrtna lutanja koja stvaraju priče sukladne našim životima. I još: treba pisati ili čitati o našim neprijateljima, raditi ili gledati kazalište koje prikazuje razne načine umiranja, ali nikada ne upasti u komformizam smrti. Sve ovo možda nalikuje kolekciji velikih ideja, pomalo poetičnih, namijenjenih umirenju naše savjesti ili podizanju morala, ali oni koji odluče ostati na životu znaju da ima nečega u okusu najobičnije povrtne juhe. Sve to, i iznad svega, ne umrijeti.
A za one među nama, koji su odabrali umjetnost kao poziv, ukus slatkih poteškoća ostajanja na životu je još intenzivniji. Treba cijeniti ironiju u kojoj smo svedeni na nepotrebni luksuz u teškim vremenima, i istovremeno živjeti na račun javnog novca, poput nekakvih prosjaka. Znati kako biti ponosan luksuzni prosjak, naročito u teškim vremenima, ali i u svim drugim je pravo umijeće, jer vremena za nas nikad nisu laka i mi to jako dobro znamo. I svako malo nam netko govori kako je to svijet u kojem jesmo, i kako nam smrti govori, ali mi ipak jesmo oni koji se bore, oni koji ostaju na životu.
I baš zbog toga je neophodno sačuvati javna okupljališta, kao i podzemne prostore, jer tamo možemo ostati na životu. Neophodno je sačuvati trenutke posvećene tajnama, trenutke kada uspostavljamo neočekivane veze između onoga što je bilo i potrage za onim što nam nedostaje. Neophpodno je sačuvati sjećanje na susret sa samim sobom kada govorimo: tu smo, možda nas je malo, ali sigurno je da smo suočeni sa smrću; no,mi smo odlučili ostati na životu. I Iznad svega, odlučili smo ne umrijeti.
Tiago Rodrigues
IZ KRITIKA
U klaustru Carmes u Avignonu, portugalski pisac i redatelj od kazališne šaptačice stvara junakinju predstave Sopro. To je veličanstveni doprinos teatru i svim onima koji rade u njemu. …. U toj predstavi Tigao Rodrigues potpisuje djelo koje je istovremeno konceptualno i uznemirujuće. Riječ je o uzbudljivoj počasti umjetnosti kazališta.
Sorin Étienne Le Figaro, Pari
Kakvo inteligentno ponavanje pozornice i dramske strukture! Riječ je o osjećajnosti koja se nikada ne pretvara u jeftinu sentimentalnost! Kakva ljubav prema glumcima! Prema publici! Tigao Rodrigues nas je rasplakao sa svojom predstavom Sopro.
Jean-Pierre Thibaudat, Mediapart, Paris
Tiago Rodrigues se vraća u Avignon s predstavom Sopro, snažnom komadu o neophodnosti postojanja kazališne umjetnosti, s protagonisticom šaptačicom Nacionalnog kazališta u Lisabonu, čiji je i umjetnički direktor…..Njegova kazališna gesta je velikodušna i borbena, gesta kojom nas podsjeća da je teatar mjesto života, rasprava, susreta, zadovoljstva i emocija od kojeg nas udaljava suvremeni život, grickajući temelje demokracije. Šaptačica je možda zadnja moralna osoba na kazališnoj sceni uprljanoj politikom.
Marie-José Sirach, l'Humanité, Paris
……U središtu pozornice, Cristina i njezina saga otvara mogućnost iskazivanja ljubavi prema živim izvedbama i iskrenoj glumi; ona govori o borbi za umjetnost koja je spasiteljica svijeta. Na sceni, u nježnom svjetlu, pet glumaca pričaju priču uz pratnju šaptačice Cristine Vidal, koja je pristala da se popne na pozornicu i tako postane vidljiva svima. …Izmjenjuju se tugaljive i duhovite scene, anegdote, sjećanja, glumci izvode dijelove iz Škrca, Tri sestre ili Berenike, a capella pjevaju pjesmu Nine Simon Wild is the wind….U ruševinama kazališta potreban je samo dašak vjetra koji budi velike repertoarne komade, oživljava junake, uz suze i smijeh. Dramska umjetnost se, poput ptice Feniks, ponovo rađa iz vlastitog pepela, potpomognuta mrmorom riječi.
Philippe Chevilley, Les Echos, Paris
Sopro ima razarajuće djelovanje, to je sjajna predstava od početka do kraja, koja vješto kombinira melankolični ples s humorom, radost s glumom, uz glazbu (Wild is the Wind) Nine Simon u pozadini. Tiago Rodrigues nas udara emocijom i ljepotom koje nisu uljepšane. Pobjednik večeri je kazalište, u svojoj najmanjoj formi, otjelovljeno u sitnoj ženi odjevenoj u crnu haljinu koja nema nikakve želje za penjanjem na scenu. Ali, tko može reći ne Tiagu? Nitko.
Amelie Blaustein Niddam, toutelaculture.com
