Shakespeareova Ivanjska šuma
San Ivanjske noći napisan je u počast braku grofice Southampton i kraljičina savjetnika Sir Thomasa Heneagea. Smatra se da se grofica udala radi političke zaštite jer je njezin sin grof Southampton do te mjere tvrdoglavo odbijao oženiti svoju odabranicu, unuku jednog moćnog lorda, da je to izazvalo sablazan o kojoj se mnogo govorilo. Shakespeare je tada bio obiteljski pjesnik Southamptonovih i Heneagea je preobrazio u društvenog uglednika Tezeja, a tvrdoglavu groficu u njegovu buduću ženu Hipolitu, te ih postavio iznad ljubavničkih nepodopština i strasti, i iznad vilinskih sporova i svađa. No ti mladenci koji koračaju k uređenoj i harmoničnoj (neposrednoj barem) budućnosti na periferijskim su linijama komedije i Shakespeare ih stavlja kao okvir unutar kojega u središtu zbivanja vriju burni prizori rasparenih ljubavnika i raspaljenih nagona u različitim scenarijima ljudske žudnje koji s velikim užitkom sastaju ledeno i kipuće, stidljivo i besramno, ljudsko i animalno, smješteni na teritorij šume, pod krinkom solsticija, pod okriljem sna. Uz efekt Puka. I uz paralelnu fikciju predstave u predstavi, na drugom kraju šume. Tom središnjem teritoriju šume pripada i "središnji skandal" komada, muškarac koji je postao magarac i žudnja Titanije za magarcem.
Shakespeareovi likovi time prelaze iz strukturiranog svijeta Atene u natprirodni noćni svijet šume s prihvaćenom logikom sna, otvarajući situacije bijega iz društva, prelaska iz jave u san, iz razuma u maštu, iz poretka u anarhiju, iz ograničenja u slobodu. Neki bi primijetili, i iz društvenog zdravlja u ludilo. Šuma tako postaje teritorij u kojem bujaju fikcionalni formati zamišljenih svjetova koji se dotiču na pozornici, teritorij za "drugu stvarnost". Zaplet koji započinje u reguliranom, jasno muški usmjerenom društvu, ovdje se na teritoriju šume nastavlja odvijati kroz san četvero ljubavnika, san Titanije te treću situaciju sna, igrani san Pirama i Tizbe, uvježban u šumi ali predstavljen na kraju komada na dvoru prigodom svadbenog pira, gdje je radnja i započela.
Na neki način, kao da san (uz posredovanje Puka) preuzima ulogu glavnog zavodnika te u konekstu dramaturškog okvira postaje alat slojevitog približavanja zbilji i išičitavanja stvarnosti.
San odbjeglih šumskih ljubavnika koji vole upravo onog koga ne mogu imati, preuveličava zbrku koju doživljavaju zaljubljeni. Hermija u noćnoj mori trpi pad iz željenog u prezreni objekt ljubavi, Helena prelazi suprotan put. San ovdje izbija i kao destabilizacija doličnih i nedoličnih uloga.
Središnji san je svakako Titanijin san o Vratilu, o sjedinjenju Titanije i Vratila, koji je paralelan doživljajima zaljubljenih u šumi. To je beskrajno sugestivan san koji naizmjence doživljavamo kao komičan, mističan i groteskan. Taj san premješta značenje kako mu se perspektiva seli s Vratila na Titaniju, pa na promatrača (i tvorca sna) Oberona. Iza svih tih perspektiva stoji i perspektiva Shakespearea, koji stvara taj univerzum i ulogu sna u njemu, te od njega poput Vratila gradi kazališni čin i predstavu.
Noć zaljubljenih u šumi dobija i svoj "zrcalni" odraz u umjetnosti. Priču o Piramu i Tizbi, koja je paralelna bijegu zaljubljenih u šumu ali obrnutog ishoda, "izobličavaju" Vratilo i njegova družina. Zaljubljeni, premda prožeti hiperboliranom strašću jedva da se mogu i prepoznati, blokirani zidom pod zamućujućom atmosferom mjeseca. Na opsceno duhovit način predstava u predstavi koju uvježbavaju majstori obrtnici referira na društvene prepreke, nepostajnost ljubavnih doživljaja, površnost ljubavnih odnosa, ulogu nesporazuma i pomutnje. Izvedbena namjerna nespretnost glumaca ističe stereotipne muške i ženske uloge koje igraju, pretvarajući ih često u smiješan manjak.
A iza kazališnog zastora glumačke družine i njihove pozornice, još je jedna pozornica sa svojim zastorom, pred kojim sjedimo mi kao publika, gledatelji te predstave u predstavi. Ta metadramska situacija generira svoja značenja, šireći svoj značenjski opseg supostojanjem, razinama zbivanja koja su dovedena u odnos kroz različite analogije i preklapanja pojedinih segmenata, kao i aluzija značenja.
Šekspirova šuma predstavlja ovdje teritorij povezan s mogućnošću subivanja u prostoru paralelnih stvarnosti, čime, za početak, signalizira dijalog. Također i slojevitu razmjenu, polemičku suigru svojih paralelnih izvedbenih procedura, među kojima se kreću protagonisti, kao i publika. Ta metateatralna akcija svojom artificijelnošću dopušta nam misao destabilizacije, čak i razobličenja, konvencionalnih socijalnih uloga i poretka, ukazujući na fabriciranost svake “dovršene” slike svijeta. Što smo više svjesni artificijelnosti, konvencionalnosti i teatralnosti svijeta, to je manja naša podložnost očekivanju i samorazumljivosti proizvodnje bilo statusnih, bilo rodnih ili rasnih stereotipa, uloga i naracija čiju reprodukciju ispisuje zajednica.
Konačno, recimo na kraju kako Shakespeareova šuma predstavlja mogućnost. A mogućnost, nije luksuz. Ona je neophodna poput zraka ili vode.
Prevoditeljica: Željka Udovičić Pleština
Redatelj: Paolo Magelli
Dramaturginja: Željka Udovičić Pleština
Scenograf: Ivan Marušić Klif
Skladatelji: Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević
Dizajner rasvjete: Luka Matić
Kostimografkinja: Marita Ćopo
Koreograf: Paolo Magelli
Asistentica redatelja: Barbara Rocco
Asistentica scenografa: Nataša Kanceljak
Inspicijent: Vedran Dervenkar
Šaptačica: Natalija Gligora Gagić
Uloge:
Titanija/Hipolita: Helena Minić Matanić
Oberon/Tesej: Robert Plemić
Puk/Filostrat: Hana Hegedušić
Graša,vila: Beti Lučić
Paučina, vila: Sara Ipša
Hermija: Dea Presečki
Helena: Elizabeta Brodić
Lisandar: Robert Španić
Demetrije: Karlo Mrkša
Egej, Hermijin otac: Zvonko Zečević
Petar Dunja: Marinko Leš
Vratilo: Marko Cindrić
Gubac: Filip Eldan
Frula: Nikša Eldan
Gladnica: Darko Plovanić
Spretko: Zdenko Brlek
Vile: Vita Breški, Dina Drožđek, Melani Šipek
Shakespeare nas svojim Snom u ovo vrijeme globalnih prijetnji koje pritišću i ove naše, po mnogo čemu posebne, geografske duljine i širine podsjeća da je obaveza teatra - sanjati.
Njegova ivanjska noć nudi nam iluzije kojih smo željni, nudi i ljubavi, smijeha, ali i ruganja, spletki, naravnog i nadnaravnog. Svijet čarolije i fantastičnih događanja u ovome se komadu prepliće i stapa sa stvarnim životima naših junaka te istražuje granice između ova dva svijeta koristeći elemente sna, fantastike i umjetnosti. Granice između sna i jave, između stvarnosti i mašte fluidne su pa svojim suodnosom stvaraju intrigantnu dinamiku koja naglašava važnost tih elemenata i u našim životima stvarajući kompleksnu i nerijetko fantastičnu sliku ljudske egzistencije.
San ivanjske noći stoga prepoznajemo kao put za bijeg koji nam omogućava da umaknemo neumoljivoj stvarnosti i konačno se odmorimo od realiteta u oniričnom. Postaje naš tajni prolaz u slobodu. Izlaz za nuždu koji vodi do Utopije koja nam je danas ovom i ovakvom sadašnjošću ukinuta.
Stoga i začarana šuma iz komada postaje za nas sam prostor kazališta. Kazališta koje nam daruje mjesto, vrijeme i mogućnost toga bijega od materijalnog svijeta. Mjesto, dakle, u kojemu su preobrazbe legitimne i podrazumijevaju se, mjesto koje svake noći odustajanjem od stvarnosti upravo tu stvarnost stvara, artikulira. Ili mi bar tako vjerujemo. Ta epilepsija trenutka u kojem se drama događa, pa bilo to dva sata ili pak 4 dana ili tek jedna noć, vrijeme je u kojem se sljubljuju razine postojanja, vjenčanje s početka komada s istim tim vjenčanjem na kraju - a u tome međuvremenu stoji prostor neostvarenih želja. Ergo, teatar - kao prostor neostvarenih želja, sanjanih slika. Takvo relativno tretiranje vremena (“Vjenčanja čas” najavljuje se u prvom prizoru za četiri dana, a slijedi za jednu noć), određujuće je svojstvo komada. Upućuje na dvostruku percepciju, na postojanje različitih razina realiteta. Pitanje je koji kojim upravlja. Stoga isti glumci igraju Tezeja i Oberona, Hipolitu i Titaniju, Filostrata i Puka, vile i dvor… Ali, tko tu koga sanja? Ili je to samo pitanje tek različitih perspektiva? Ako jest, nesporno je svatko sanja svakoga i nesporno je da svatko u snu živi bolje nego na javi. I da se kazalište kao mjesto okupljanja daje onima koji ga žele kao što se Titanija podaje magarcu. Zato smo na probama čuli odjeke Pirandella, Terencija, Ovidija, ali i Becketta. Zašto je tome bilo tako? Zato što je tema apsurdnost življenja. I Shakespeare je već ustvrdio: realitet je nepopravljiv. Kao i Beckett. I dok Beckett svojom literaturom bježi u traganje za prostorima poslije smrti, Shakespeare bježi u kozmos. Vrti se oko mjeseca.
Samo radnici, naši majstori, uvijek su isti. Tvrdih ruku i iste pameti i u šumi i na dvoru. Ali i oni imaju drugo lice - predstavu. I oni pokušavaju i žele biti netko drugi. Njihova predstava unutar predstave, taj poznati Shakespeareov motiv, pojačava stvarnost teatarske iluzije na način da je razbija. Oni, jedini umjetnici unutar priče, tvore dodatnu dimenziju unutar već fantastičnog svijeta komada. Predstava majstora ukazuje na moć umjetnosti da oblikuje i reinterpretira stvarnost, naglašavajući apsurdnosti međuljudskih odnosa i emocija.
To što majstori, radnici ne sudjeluju u snovima dvorskoga i vilinskoga svijeta, posljedica je toga što su oni povijesno bili u prilici sudjelovati samo u kolektivnim snovima. Jer su, povijesno, bili manipulirani od različitih oblika “realne“ politike. Kad god su radnici počeli sanjati netko bi im prekinuo san - i nasadio im magareću glavu.
Danas je San itekako aktualan jer se njegova visoka političnost može rezimirati u jednoj rečenici: zaustavite svijet, želim sići. Shakespeare nam naprosto nudi ulazak u jednu intelektualnu oazu, u jedan drugi mentalni prostor. Vraćamo se, kao i u komadu, na početak, i možemo jednostavno reći - on nas uči bijegu. U umjetnost. U aktivno stvaranje i oblikovanje vlastitog realiteta. U teatar.
Željka Udovičić Pleština
