NACIONALNO KAZALIŠTE D.MARIA II, Lisabon, Portugal
By Heart / Napamet
predstava je temeljena na izvornoj izvedbi trupe Mundo Perfeito
SINOPSIS
U ovoj predstavi pisac i redatelj Tiago Rodrigues uči grupu od deset osoba jednu pjesmu. Tih deset osoba nikada nisu vidjeli predstavu i nemaju pojma o kojem se tekstu radi i koje će stihove morati naučiti napamet i to pred publikon. Tijekom poduke, Rodrigues odmotava klupko priče svoje, uskoro potpuno slijepe, bake, kao i priče pisaca i likova iz knjiga koje su nekako povezane s njim i s njegovom bakom. Knjige su također na sceni, u drvenim sanducima za voće. I tako, dok osobe polako savladavaju pjesmu, otkrivaju se nevjerojatne veze između Nobelovca Borisa Pasternaka, kuhara sa sjevera Portugala i Nizozemskog televizijskog programa pod naslovom Ljepota i utjeha. Misterij porijekla pjesme se pomalo otkriva.
Napamet je komad koji govori o važnosti prijenosa riječi, o nevidljivom švercanju riječi i ideja koje nastaju jedino memoriranjem. Radi se o kazalištu koje samo sebe prepoznaje kao mjesto transmisije nečeg što se ne može izmjeriti metrima, eurima i bitovima. Radi se o sigurnom skrovištu u našem mozgu i našem srcu, o riječima koje su garancija civilizacije u sva, pa i ona najgora, barbarska, beznadežna vremena. Baš kao što kazuje George Steiner u intervjuu u televizijskom programu Ljepota i utjeha: Jednom kada deset osoba nauči neku pjesmu napamet, ni KGB, ni CIA ni Gestapo ne mogu ništa napraviti- bespomoćni su. Riječi će preživjeti. Ipak, uza sve to, Napamet je zapravo program treniranja otpora koji završava tek onda kada deset regruta nauči pjesmu napamet.
Autor i redatelj: Tiago Rodrigues
(U tekstu se citiraju rečenice iz djela W. Shakespearea, R. Bradburyja, G. Steinera, J. Brodskog i drugih autora)
Scenografija, rekvizita i kostimi: Magda Bizarro
Prijevod na engleski: Tigao Rodrigues (redakcija prijevoda Joana Frazão)
Izvršna produkcija izvorne predstave: Magda Bizarro, Rita Mendes
Izvršna produkcija: Rita Frojaz
Predstava je produkcija Nacionalnog kazališta D.Maria II, prema izvornoj
predstavi trupe Mundo Perfeito
Korpoducenti : O Espaço do Tempo, Maria Matos Teatro Municipal
Trajanje predstave: 90 – 120 minuta bez stanke
Ova predstava je financijski potpomognuta od strane portugalske vlade/ DGArtes
RIJEČ REDATELJA
UNUTARNJE UREĐENJE
Ono zadnje što ostaje na našim usnama bi lako mogla biti – pjesma. Tako piše ruski književnik Josif Brodski. Ili nešto vrlo nalik tome. Citiram po sjećanju. Brodski tvrdi da je poezija nastala zato kako bi nam pomogla u shvaćanju svijeta, pojednostavljajući proces razumijevanja. Zbog toga bi pjesma bila način ili oruđe u dostizanju cilja spoznavanja svijeta. Poezija bi tako bilo umijeće stvaranja mnemotehnike.
Koliko god ljudske sposobnosti bile krhke i varljive, pjesma cilja na ljudsko pamćenje, zato jer pamćenje obično zadnje nestaje, čak i kada se se oko nas urušava. Opet citiram Brodskog napamet. I znam o čemu govori kada tvrdi da je naša psihologija bespomoćna u srazu s invazijom poezije. Budući da sam glumac, neki su tekstovi ušli u mene, ugodno se smjestili i ne napuštaju me. Oni su diskretni podstanari koji lelulaju mojim sjećanjima uspavani, iako se mogu probuditi svakog trena.
I baš zato, jer sam ponosni kućevlasnik svih tih podstanarskih sjećanja, upustio sam se u pustolovinu s mojom, bakom, koja potječe iz Tras-os-Montes, bakom koja gubi vid, bakom koje me zamolila da joj izaberem knjigu koju će naučiti napamet, kako bi ju mogla čitati nakon što potpuno oslijepi. To književno putovanje nalik labirintu još traje. I dok sam tražio knjigu za moju baku, osmislio sam predstavu nazvanu Napamet, u kojoj podučavam deset osoba koje su dobrovoljno došle na ponoznicu Shakespeareovom sonetu.
U ovoj predstavi pričam priče o mojoj baki, priče vezane uz Borisa Pasternaka ili Raya Bradburyja. Citiram profesora književnosti Georgea Steinera, koji se odnosi prema zapamćenim tekstovima kao „prema unutarnjem uređenju naše kuće“, vjerojatno nesvjestan činjenice da je u portugalskom jeziku glagol „uređivati“ sinonim za izraz „učiti napamet“ (iako je teško povjerovati kako Steiner ne zna sve o svemu). Ovaj komad zapravo dočarava potragu za najvažnijom knjigom, onom koju će moja baka zauvijek sačuvati u svom pamćenju, nakon što do kraja izgubi vid.
Tijekom predstave prisjećam se i sudbine Nadežde, žene Osipa Mandeljštajna. Kada je taj ruski pjesnik bio uhićen, a njegove knjige konfiscirane, Nadežda je započela s učenjem njegovih pjesama napamet u grupama od deset osoba, u svojoj kuhinji. Tako je osigurala prisutnost poezije svoga muža u pamćenju ljudi. Upravo to i ja radim. Podučavam deset osoba Shakespeareovom sonetu broj 30, kojeg trebaju naučiti napamet. To je jedan od soneta iz knjige koju sam odabrao za svoju baku.
Iako sam već dovršio svoj zadatak i odabrao bakinu najvažniju knjigu, moje putovanje se nastavlja, baš kao i pamćenje. Već jednu godinu igram ovu predstavu u Portugalu, Španjolskoj, Francuskoj, SAD-ama i Kanadi. Nastavit ću u Njemačkoj, Švicarskoj i drugdje. I već je nekolika stotina gledatelja naučilo napamet Shakespeareov sonet, na raznim jezicima, i iako nevoljko, ipak se nadam, da kada prestane igranje ove predstave, ovo putovanje nikad neće prestati. Znam da je ovo potraga za onime što bi mogle biti zadnje riječi moje bake. Možda čak i moje zadnje riječi. Ovako počinje taj sonet:
Kad u družbu misli tihih, blagih
Prizovem stare uspomene nijeme,
Žalim zbog stvari što ih žudjeh, dragih,
S nova me peče slatko prošlo vrijeme;
O PREDSTAVI
NAPAMET
Gomila gleda slona na vrhu zaleđene planine. Slon je najveća životinja na Zemlji. Ipak, ovaj slon mora biti sto puta veći od običnog slona. To je slika kojom je Tiago Rodrigues dočarao rad na predstavi Napamet, nekoliko mjeseci prije premijere.
Suočena s neobičnošću predstave publika će biti začuđena. Što slon radi na vrhu zaleđene planine? Kako je dospio tamo? Ili, taj slon je nesrazmjeran, na tolikoj udaljenosti oni bi morao biti samo točkica na horizontu? Kako je to moguće?
Mišljenja se razlikuju oko ovakvog fenomena, i svaka osoba će imati nešto za reći, formirat će se sjećanje na ono čemu su svjedočili u trenu kada su svi bili sukobljeni s neobičnim. Svaka osoba će sačuvati svoju individualnu verziju događaja.
Suočeni s onima što nas začuđuje i potresa, neminovno ćemo reći drugima što smo osjetili i tijekom te transmisije ćemo dodati osobne emocije i promijeniti nekoliko detalja. Sjećanje je kameleonsko i poprima boje svog odašiljača. Suočavamo se s dva fenomena: percepcijom i transmisijom. U procijepu između njih rađa se mogućnost stvaranja poezije. George Steiner kaže: Kada umire jezik, tada umire i način shvaćanja svijeta. Isto tako nam kaže da se približiva kraj doba vladavine knjige. Kada Tiago Rodrigues dovodi deset osoba iz publike tražeći od njih da nauče napamet Shakespeareov sonet, on traži da taj sonet uče svojim srcem, nudi im mogućnost poetskog iskustva koje nastaje iz poezije same. On igra ulogu knjižničara onog efemernog. Ako svaka osoba nauči napamet taj sonet, on nikada neće umrijeti. Zbog toga knjige u ovoj predstavi imaju simboličnu ulogu. U formalnom smislu, ovo je najjednostavnija predstava Tiaga Rodriguesa. Konceptualno, to je najvjerojatnije jedan od njegovih najkompleksnijih radova.
Ako se vratimo fotomontaži slona i gomile, onda primjećujemo kako nas iznenađuje nešto drugo. Zasićene boje, film iz pedesetih godina, staromodna odjeća, paradoksalno opuštena tijela uronjena u gotovo bukoličku atmosferu kontemplacije; tu su osobe iz različitih generacija ujedinjene u iskustvu gledanja, prevođenja arahjskog i duboko civilizacijskog aspekta knjige. Ne znam da li je redatelj zamislio takvu publiku, no, bila je prilično nalik onoj koju je okupio na probama: mali uzorak populacije, posve heterogen, koji je bio zamoljen da nauči napamet jedan Shakespeareov sonet i to na sceni pred ostatkom publike. Takav zadatak je izazov i za iskusne glumice i glumce. ….Predstava Napamet preispituje ulogu publike koja je neizostavna u kazališnom isksutvu. Putovanje kroz vrijeme tijekom predstave je potvrda važnosti uloge publike. To putovanje je isto kao i putovanje Tiagove bake kada odlučuje naučiti jednu knjigu napamet….
Ovaj čin pamćenja je ugovor kojeg kazalište potpisuje svake večeri, ugovor između glumaca i gledatelja. To je ugovor pamćenja, posljednja granica umjetnosti koja se izvodi u živo, umjetnosti koju mrzi establišment, i to zato jer tu nema kupovanja, prodaje, mjerenja i oporezivanja; kazalište prenosi svakom gledatelju odgovornost za nešto vrlo važno, a opet efemerno.
Rui Horta, koreograf
