JEDNOSTAVNO DJELO PUNO LJUBAVI
Svoju je Traviatu Verdi pripremao s velikim žarom i utoliko je bilo veće iznenađenje kada je on, tada već svjetski slavan autor, s tim novim djelom doživio velik neuspjeh u venecijanskome kazalištu La Fenice, 6. ožujka 1853. Još za vrijeme rada na predstavi pisao je prijatelju: Nemoguće je ili skoro nemoguće da netko drugi nasluti za čime ja čeznem. Ja čeznem za novim, velikim promjenama, punim i smjelim sadržajima... i to smjelim do krajnosti, o novim oblicima koje se ujedno može uglazbiti... U Veneciji pripremam Damu s kamelijama, koja će možda imati naslov La traviata. To je sadržaj iz ovoga vremena. Netko drugi možda to ne bi radio zbog kostima, zbog razdoblja i zbog mnogih drugih glupih primisli: ja to radim s najvećim zadovoljstvom. Svi su galamili kad sam se usudio dovesti na pozornicu grbavca. A ja sam bio sretan što sam napisao Rigoletta.
Traviata je koncipirana 1852., iste godine kada je Dumasova drama Dama s kamelijama praizvedena u Parizu. No, u srpnju te godine, Verdi je još uvijek tražio temu i libreto za svoju novu operu u kazalištu La Fenice u Veneciji. U pismu Marzariju, čelnome čovjeku kazališta, piše: Kada biste u Veneciji mogli angažirati prvorazrednu primadonu, mogao bih se prihvatiti djela koje naprosto ne može ne uspjeti.
Spomenuto djelo koje ne može ne uspjeti, Verdi je opisao kao jednostavno i puno ljubavi, a bila je to priča o Dumasovoj heroini Marguerite Gautier. Verdi ju je skladao na libreto Francesca Marie Piavea u Bussetu i Rimu tijekom jeseni i zime 1852./53., a opera je praizvedena samo trinaest mjeseci poslije dramske premijere, što je jedinstven slučaj u opernoj povijesti.
Probe su započele u posljednjem tjednu veljače 1853., odmah po Verdijevu dolasku u Veneciju. Dok je boravio u hotelu Europa na Grand Canalu, najviše je brinuo zbog pjevača: krivo su razumijevali i komad i glazbu, ignorirali njegove upute i uopće pokazivali jako malo zanimanja za rad. Dan nakon praizvedbe, Verdi je napisao: La traviata je sinoć propala. Mojom greškom ili greškom pjevača? Vrijeme će pokazati. U sljedeća je dva dana pisao svojem izdavaču Ricordiju: Žao mi je što Vam moram priopćiti loše vijesti, ali ne mogu skrivati istinu. Traviata je bila fijasko. Potražimo uzroke tome. Addio, addio. Luccardiju, rimskome kiparu i prijatelju, napisao je: Fijasko! Uvjerljiv fijasko! Ne znam čijom krivnjom i bolje je ne govoriti o tome. Neću reći ništa o glazbi, a dopustite mi da ne kažem ništa ni o pjevačima.
Greška, naravno, nije bila Verdijeva. Neuspjeh se dogodio uslijed nekoliko razloga. Tenor Lodovico Graziani je bio indisponiran i promukao, a bariton Felice Varesi je namjerno pjevao posve ravnodušno, uvrijeđen jer je dobio samo ariju u drugome činu. Kada je došao Verdiju izraziti žaljenje, skladatelj mu je uzvratio: Žaljenje izrazite sebi i svojim kolegama koju nisu razumjeli moju glazbu. Sopranistica Fanny Salvini-Donatelli izabrana da utjelovi glavnu junakinju, od tuberkuloze bolesnu parišku kurtizanu, tjelesnim gabaritims nije odgovarala ulozi.
Tommaso Locatelli, poznati venecijanski kritičar, u novinama La Gazzetta Uffiziale di Venezia pisao je poslije praizvedbe: Orkestar je veličanstveno svirao, tako da je sjajan preludij trećega čina zasluženo izazvao povike odobravanja. Publika je bila ushićena divnim melodijama kakve već dugo nije čula... Onaj tko nije uvidio ljepotu Un di, quando le veneri, tko nije bio dirnut s Piangi, kome srce nije zadrhtalo zbog glazbenoga uzdaha u Pietà, gran Dio, di me!, svatko onaj koga nisu dirnuli ovi trenuci nema pravo govoriti o glazbi. Osim toga, kritičar primjećuje da su tri stvari nedostajale za pravu glazbenu umjetnost: glas, glas i glas. Istinu govoreći, Verdi je stvorio nešto doista prekrasno, iako nije imao umjetnike koji bi razumjeli i mogli izvesti ono što je stvorio. Sinoć je bio loše sreće.
Međutim, u ovim objektivnim problemima ne krije i osnovni razlog neuspjeha. Lirska drama sa socijalnim elementima iz suvremena života u suvremenom dekoru bila je u neskladu s očekivanjima tadašnje operne publike navikle isključivo na povijesne teme, vojničke pohode, velike osvete, kraljevske dvorove... Stoga je operu i bilo teško prihvatiti. Međutim, godinu dana kasnije, opera je ponovno postavljena, s nekim promjenama, u drugome venecijanskom teatru, Teatro San Benedetto, tada bilježeći značajan uspjeh, poslije čega počinje njezin trijumfalni put Italijom i svijetom.
Londonska izvedba 1856. godine bila je, kao i druge, velik uspjeh, djelomično i zbog Mlle Piccolomini, miljenice publike toga doba. Djelo je, kako se tada pokazalo, trebalo snažnu osobnost poput njezine kako bi se suprotstavilo svojim protivnicima. Dva dana poslije prve izvedbe u Londonu, u Timesu je osvanulo dugačko pismo ozlojađena gledatelja koji je izražavao nevjericu što je uopće dopušteno izvođenje djela tako nemoralna sadržaja. Pismo su slijedila obraćanja s nekoliko važnijih govornica, a onda se pojavilo još jedno pismo, ovaj put impresarija Njezina Veličanstva, koji je branio libreto ne vidjevši u njemu ništa nepoćudno jer u njemu je istaknuto vječno i nepromjenjivo nagrađivanje vrline i kažnjavanje poroka. Ova je javna polemika, naravno, izazvala neviđeno zanimanje za grešnu operu. U svakom slučaju, prekrasna glazba što se nadvila nad tim mnoštvom grijeha, opstala je i postala jednim od najomiljenijih i najizvođenijih opernih djela.
I, vrijeme je ocijenilo značaj i kvalitetu djela, ali ostaje činjenica kako su gledatelji na praizvedbi bili zbunjeni suvremenim kostimima i sadržajem smještenim u njihovo doba. Poslije neuspjeha,Verdi je djelo povukao i poslije četrnaest mjeseci ponovno ga izveo u drugome venecijanskom kazalištu s mnogo pažljivije provedenim pripremama. Mletačka se publika iskupila za praizvedbu i taj put uspjeh je bio golem pa je Traviata krenula u svijet kao jedna od najpopularnijih i najviše izvođenih opera.
Glavno lice drame Margerita Gautier, u operi je postala Violetta Valéry, milosnica bogataša koja slučajno susreće mladića s kojim doživi iskrenu ljubav, a zatim ju gubi zbog nemilosrdnih predrasuda društva te na kraju, napuštena i shrvana bolešću umire u siromaštvu. Na licemjernost društvene osude mlade djevojke ukazuje i naslov Verdijeve opere - la traviata = zalutala, skrenula s puta.
Dramski sukob počinje u drugome činu, nakon što Alfredov otac od Violette zatraži neka sama izazove definitivan razlaz od Alfreda, jer se u protivnome Alfredova sestra neće moći udati u uglednu obitelj koja nikako ne može probaviti njegovu vezu s poznatom pariškom kurtizanom. Čak ni Germontova spoznaja kako je Violetta iskreno prekinula sa svojom prošlošću, ne može pomoći, nego ona mora prinijeti žrtvu zbog Alfredove obitelji, iz koje se razvija tragična nit do finala. No, od samoga početka prisutna je još jedna sudbinska komponenta; Violettina bolest pluća nagriza njezin mlad ali buran život i uništava je u trenutku kada ostane sama i napuštena, a onda se sreća, prekasno i upravo operno, vraća kako bi joj, ustvari, održala rekvijem.
Glazba opere većim je dijelom u prigušenosti Violettina bolesna lika. Čuvena uvertira kao i preludij trećemu činu, znameniti su opisi bolnih osjećanja te nesretne mlade žene. Njezina velika arija o užicima života u finalu prvoga čina prožeta je tipičnim nemirom tuberkuloznih bolesnika, dok se fibrozna bolesna narav potpuno otkriva u posljednjoj slici, u slomljenim Violettinim recitativima, u očajničkom klonuću arije oproštaja s prošlošću te naglim proplamsajem posljednje želje za životom, koja se isto tako naglo gasi u smrtnome hropcu. Alfredo dobiva tipičnu belkantističku tenorsku ariju na početku drugoga čina, dok u finalu iste slike njegov otac pjeva svoju popularnu baritonsku strofnu ariju Di Provenza il mar il suol, chi dal cuor ti cancellò koja je odmah postala šlagerom klavirskih albuma, verglaša i kavanskih glazbi, ne gubeći u više od sto godina otrcane upotrebe ništa od svoje ljepote i sugestivne osjećajnosti. Zbog melodioznosti popularni su i dueti Alfreda i Violette iz prvoga i osobito trećega čina, kada ih, na njezinoj samrtnoj postelji, sjedinjuje ganutljiva nada u želju da ostave Pariz i započnu negdje nov život. Osobitu popularnost stekla je napitnica iz prvoga čina koja je, kao i spomenuti duet iz finala, pisana još na stereotipnome trodijenom ritmu, kojega se Verdi tek postepeno oslobodio.
Iako još u tradicionalnim okvirima, nastupi zbora javljaju se u novoj dramaturškoj ulozi, zadirući mjestimice neposredno u zbivanja. Upravo monumentalan je finale treće slike, u kojemu se prelama drama troje glavnih junaka opere, s dramatskim recitativima tenora, suznim ariozima Violette i plemenitim patosom staroga Germonta, a sve to na pozadini suzdržana, ali angažiranog zborskog komentara. No u jednome, ustvari središnjem prizoru opere Traviata, Verdi otkriva nov način prilaženja psihološkoj razradi sadržaja u okviru scenskoga glazbenog oblika. To je dugačak razgovor Alfredova oca i Violette u drugome činu, u kojemu se agresivan ton staroga Germonta ublažava i prelazi u iskrenu sućut prema nesretnoj djevojci. U tome duetu on Violetti iznosi svoju očajničku molbu neka napusti Alfreda, kako njihova društveno nepoželjna veza ne bi bila prepreka sretnoj udaji njegove kćeri. Taj je razgovor Verdi riješio s nekoliko tematski zasebnih odlomaka, koji promjenom psihološke intonacije prelaze izravno jedan u drugi; jednom je to tečna kozerija Germontova pričanja, drugi put usrdno Violettino izlaganje, treći put njezin plač, pa ganuto tješenje staroga Germonta, koji će se od nje na kraju oprostiti kao od dragoga bića. To je, kako je promijećeno, duet duboke ljudske ljepote, kao što je cijela Traviata Verdijeva prva intimna glazba, njegovo svjedočenje o ljubavi kao ljudskoj sudbini.
S Traviatom je Verdi zatvorio svoju Latinsku trilogiju (Rigoletto,1851., Trubadur, 1853.) koja kao cjelina pokazuje utjecaje francuskoga glazbenog podneblja u njegovu stvaralaštvu, s jačim prožimanjem recitativa i arija, a iznad svega s tečnim prijanjanjem glazbena ritma uz pjesničku riječ.
