Kada je kazališna kuća Opéra-Comique u Parizu 1875. godine naručila od Georgesa
Bizeta novu operu, očekivalo se djelo u skladu s tradicijom toga kazališta naviknutog
na komične ili sentimentalne priče o kreposnim junacima. Bizet je kao predložak odabrao
novelu Carmen Prospera Mériméea, priču o ljubavi i opsesiji, smještenu u seviljsku
tvornicu duhana i skrovišta krijumčara, koja je odmah nakon objavljivanja uznemiravala
naturalističkim prikazom razorne strasti i života na marginama društva. Libretisti
Henri Meilhac i Ludovic Halévy, poznati po suradnji u Offenbachovim operetama, ublažili
su neke crte Mériméove novele te uveli lik Don Joséove zaručnice Micaele. Publika je
bila šokirana karakterima i realističnom radnjom, a kritika nemilosrdna.
Glazbeni jezik opere, protkan elementima španjolske narodne glazbe, onodobnom
se slušatelju činio subverzivnim u odnosu prema znanim konvencijama opernog
žanra. Habanera i seguidilla nisu bile samo dekorativna zvučna kulisa već i nositeljice
dramskog zbivanja. Bizet je preminuo poslije tri mjeseca ne znajući da će djelo koje je
stvorio postati jedna od najpopularnijih opera u povijesti glazbe. U njezinu je središtu
odnos vojnika Don Joséa i Romkinje Carmen. Micaela utjelovljuje svijet dužnosti i konvencija
kojemu Don José pripada, a toreador Escamillo i krijumčari dočaravaju svijet
onkraj zakona. Veza između Don Joséa i Carmen nije tek klasična ljubavna priča. To je
antiteza slobode i posjedovanja koja se neće razriješiti, već će oba protagonista dosljednost
vlastite ideje dovesti do krajnjih posljedica. Veličinu Carmen shvatio je i Friedrich
Nietzsche ističući Bizetovo remek-djelo kao blistav izvor nove, ljudske ljepote.
Redatelj opere bit će Pier Francesco Maestrini, a glazbeno vodstvo preuzima Pier
Giorgio Morandi, autorski dvojac koji je 2023. zagrebačkoj publici predstavio iznimno
uprizorenje Verdijeva Rigoletta.