Sándor Márai Kad svijeće dogore

Kad svijeće dogore

Autorski tim

Prevoditeljica

Veronika Kordić

Redatelj

Branko Ivanda

Dramaturška prilagodba

Kreativni tim predstave

Scenografkinja

Andrea Lipej

Kostimografkinja

Slavica Šnur

Oblikovatelj svjetla

Milan Kovačević

Oblikovatelji videa i zvuka

Alfred Kolombo, Mario Romulić, Tomislav Gučić

Asistentice kostimografkinje

Iva Sopta, Ana Trišler

Producentica

Lidija Ivanda

Ansambl predstave

KAD SVIJEĆE DOGORE

prema romanu Sandora Maria i adaptaciji Christophera Hamptona

Što je privuklo redatelja Branka Ivandu da se vrati živom prostoru teatarske scene u najznačajnijem Hrvatskom kazalištu  i, s troje sjajnih glumaca, postavi maestralnu dramu Sandora Marai Kad svijeće dogore?  Dok se bauk masovne zaraze i straha od bolnog umiranja širi zemaljskom kuglom Marai nas vraća u intimni svijet živih lica i kontraditornih moralnih stavova. Ako je smrt zadana i neizbježna, onda postaju dominantna pitanja odnosa muškarca i žene, prijateljstva i izdajstva, moralnost ubojstva u namjeri i kao kruna: Što je smisao ljudskog života, preživjeti ili doživjeti? Maraieva dramatična introspekcija budi kreativnu strast i neodoljivu potrebu da se dramska lica oplode životnom uvjerljivošću, a publici udahne jedinstveni emotivni doživljaj. Marai preskaće banalnosti i piše o suštini. A povratak suštini je za sve nas pomalo zaboravljena kategorija.

 Dvojica prijatelja nalaze se nakon trideset godina i svojevrsnim verbalnim dvobojem suočavaju se s dugo prešućivanom tajnom njihovog odnosa. Što ih je razdvojilo  i što ih je ponovo spojilo u jednoj burnoj noći, da bi se ponovo rastali, ali ovaj put zauvijek? Da li je to duh mrtve žene koja se pojavljuje prelazeći u njihovu osobnu realnost? Koja je uloga glazbe u njihovim životima, poglavito Chopina? Dvojica ostarjelih muškaraca i tri žene isprepliću  svoje živote, mješaju prošlost sa sadašnjošću dajući priči okvir napetog suspensa. Evocirajući prošlost, skidajući veo po veo s tajanstvenog događaja, koji je turbulentno promijenio njihove živote, prenose dramski sukob u sadašnjost i tražeći razrješenje plešu između osvete i pomirbe. Tražeći svrhu svojih života, jedno epizodno lice će im prigovoriti: Što hoćete? Preživjeli ste. Da li je zaista svrha naših života preživjeti? Na to pitanje Marai daje konkretan odgovor.

A odgovor daje i kreativni tim predstave Kad svijeće dogore. Zaveden i inspiriran, Ivanda slijedi Maraiev put prema središtu tamnih prostora naše psihe. Odriče se efekata teatra vizualnih i fizičkih atrakcija te vodi svoje glumce do dubokih intimnih odnosa u kojem svaka riječ, ponekad šapat, traži uvjerljivost u privatnosti glumčeve osobe. Nazovimo to shvaćanjem Maraievog de profundisa ili pokušajem povratka uvjerljivosti kazališne riječi.

U svom Dnevniku Marai je 5. sijećnja 1989. zapisao posljednju bilješku: Čekam poziv, ne požurujem ga, ali i ne odlažem. Vrijeme je. Nepuna dva mjeseca nakon ove sudbinske najave, gotovo potpuno slijep i prepušten samoći četrdesetgodišnjeg izgnanstva, Sandor Marai, pod sunčanim nebom San Diega, izvršio je samoubojstvo. Veliki mađarski pisac, ovim činom potvrdio je hrabrost i dosljednost opsesijama svojih romana i eseja, izbjegavajući pomodnost dominantne literalne klime. Sudbine njegovih lica su egzistencijalno dramatične, krajnje senzibilne i duboko introspektivne. U domovini pomalo zaboravljen, u svijetu otkriven tek u dvadeset prvom stoljeću, danas je jedan od najznačajnijih pisaca našeg vremena.

   Branko Ivanda

Drama