Dvije stolice, tri razgovora i jedna odsutnost. Iz te jednostavne, ogoljene scenske postave
razvija se drama o granicama jezika, propuštenim prilikama, krivnji i oprostu.
Oblikovana kao rekonstrukcija intimnog, terapeutskog i nemogućeg dijaloga, drama
prati razgovor između kćeri i oca koji se zaista dogodio, razgovor između kćeri i psihoterapeutkinje
koji je uslijedio nakon očeve smrti te razgovor između kćeri i oca koji se
nikad nije dogodio premda upravo on određuje potrebu za govorom. U središtu je Ena,
kći, autorica i svjedokinja vlastite traume, koja s pomoću jezika pokušava razumjeti i
prihvatiti očevu odluku da okonča vlastiti život.
Drama Pičman ne promatra samoubojstvo kao pojedinačan čin ni izraz osobne
volje, nego kao radikalan poremećaj društva, jezika i sjećanja. Prikazujući krivnju, sram
i teret koji nakon samoubojstva ostaju živima, tekst postavlja nepodnošljivo pitanje: Bi
li išta bilo drukčije da smo znali govoriti na vrijeme? Pritom se otvara i promišljanje o
granicama intime i koliko je moguće približiti se drugome, izreći ljubav i privrženost
bez zadrške. Nije li upravo ono neizrečeno katkad posljednji, najtočniji oblik ljubavi?
U svojoj komornoj, minimalističkoj formi, svedenoj na dvije stolice i dva tijela, u
klaustrofobičnom ugođaju koji stvara blizina publike, drama uspostavlja intiman odnos
između izvođača i publike. Blizina nije samo prostorna nego i etička: publika nije zaštićen
promatrač, nego svjedok i sudionik u suočavanju. Kazališni prostor postaje mjesto
koncentracije, a jedan sat trajanja, vrijeme prosječnog terapeutskog razgovora, mjera
stvarne prisutnosti pred drugim.
Dramski tekst Pičman Dore Šustić nagrađen je prvom nagradom Marin Držić
2024. godine, a njegovu praizvedbu režirat će sama autorica.
