Kao većina ruskih skladatelja iz razdoblja romantizma i najveći među njima Petar Iljič Čajkovski u nekoliko se scenskih djela naslonio na poznatog ruskog romantičara Aleksandra Sergejeviča Puškina. Prema njegovu romanu u stihovima Jevgenij Onjegin nastalo je jedno od najljepših ostvarenja romantičarskog opernog stvaralaštva, a rijetke opere imaju tako savršeno sljubljene i neodvojive dvije najvažnije komponente, glazbu i tekst. Puškinov izniman književni predložak Čajkovski je glazbeno oblikovao na gotovo idealan način udahnuvši mu neke posve specifične komponente, koje ovu, prema mnogima, najljepšu slavensku operu čine vrlo zahtijevnom za izvođenje. U njoj je Čajkovski napokon postigao potpuno ostvarenje svojih davnih težnji u izgradnji glazbeno-scenskog djela. Pokretač radnje opere lirska su čuvstva koja proživljavaju njegovi likovi, pretvarajući Onjegina u pravu intimnu psihološku dramu. S Onjeginom operno je stvaralaštvo krenulo drugim putem i ne čudi što je upravo to djelo bilo jedna od prvih opernih realizacija velikoga ruskog kazališnog znalca Konstantina Stanislavskog. Opera u prvi plan stavlja duboko proživljenu dramu protagonista, pretpostavljajući je vanjskim događajima, odustajući time od klišea samo jednog dramskog vrhunca, jer prvi je čin drama Tatjane, drugi drama Lenskog, a treći drama Onjegina. Svaki čin zasebna je cjelina, ali i sva tri čvrsto su povezana u jednu jedinstvenu. Čajkovski je djelo podnaslovio lirski prizori i njime stvorio prototip psihološke opere, u kojoj glazba ne opisuje nego produbljuje prikazana zbivanja. Iako je djelo naslovljeno prema mladom, blaziranom bogatašu Evgeniju Onjeginu, glavni je lik sanjarska djevojka Tatjana, koja se živeći duboko u ruskoj provinciji 19. stoljeća, prepušta maštarijama idealizirajući slučajnog znanca Onjegina, nedostojna njezine iskrene ljubavi. Osim Tatjane, autoru najdražeg lika, s osobitim je simpatijama opisao i pjesnika Lenskoga, Onjeginova prijatelja, koji strada u dvoboju od njegove ruke zbog hira. U spletu osobnih tragedija likova moguće je prepoznati karakterističnu autorovu misao o nemoći čovjeka u postizanju sreće za kojom po prirodi svoje naravi žudi. Predsmrtna arija Lenskog kao i glasoviti noćni prizor u kojemu Tatjana piše ljubavno pismo Onjeginu, ubrajaju se u najljepše ulomke slavenske operne literature.
Prvorazredna glazbena izvedba.— Jutarnji list
