Trilogija o Agamemnonu 2.0
Prema Euripidu i Eshilu
Na poziv Drame HNK-a u Zagrebu Lada Kaštelan, u suradnji s redateljicom Livijom Pandur, vraća se svojoj Trilogiji o Agamemnonu, praizvedenoj na sceni toga kazališta 1995. i objavljenoj u knjizi Pred vratima Hada. Ta je trilogija bila duboko uronjena u neposredno iskustvo rata, u njoj je Lada Kaštelan s pomoću građe nekoliko grčkih tragedija vezanih za Trojanski rat propitivala okrutnije strane pobjede, njezinu cijenu i posljedice te jalovu nadu u novi početak.
Trideset godina poslije neposredno iskustvo traume je iza nas, ona je iz stvarnosti prešla u priču, u vakuum koji ne dopušta ni otpuštanje starog ni ulazak u novo. Čini se da je naš svijet jedan neprekinuti lanac mržnje uvjetovan transgeneracijskim prijenosom, razoren podjelama, nepremostivim razdorima i beskompromisnim zauzimanjem strana.
Stoga je Trilogija o Agamemnonu 2.0 revidirana i rekomponirana verzija, novo čitanje i nastavak iste građe, uronjena u sadašnji trenutak i okrenuta budućnosti koja ne sluti na dobro.
Prvi dio trilogije, Prevara, prema Euripidovoj Ifigeniji na Aulidi, u kojoj vojskovođa Agamemnon žrtvuje svoju kćer Ifigeniju da bi rat mogao početi, i Povratak, prema Eshilovu Agamemnonu, u kojem se Agamemnon nakon deset godina vraća iz rata kao pobjednik, ali ga odmah po povratku njegova žena Klitemnestra ubije za osvetu zbog kćerine smrti, preuzeti su iz stare trilogije, dorađeni i prilagođeni novoj cjelini. Završni dio trilogije, Šesti dan, nastao prema motivima Euripidova Oresta, potpuno je nov, i bavi se sudbinom Agamemnonove i Klitemnestrine djece Oresta i Elektre, zadnjom karikom u lancu osvete, početkom kraja.
Grčke tragedije nisu prostor u koji dolazimo po utjehu, ali su često materijal s pomoću kojega mnogi autori, pa tako i Lada Kaštelan u svojim preradbama, progovaraju o svojem svijetu i vremenu. U djelima svih njih, od Marthe Graham do Suzukija Tadashija, od Anne Carson do Elfriede Jelinek, od Sarah Kane do Tiaga Rodriguesa, u bezbroj verzija, prijevoda na razne jezike, adaptacija i interpretacija Eshila, Sofokla i Euripida, kao da uvijek ponovno pronalazimo sebe, katkad kao junake i nerijetko kao žrtve na raskrižju između starog i novog, u perpetuiranu trenju povijesti.
