Kad je Gioachino Rossini početkom 19. stoljeća uz pomoć libretista Cesarea Sterbinija posegnuo za Figarom, nije ga omelo to što su ga već uglazbili Paisiello i Mozart. Stvorio je djelo koje i danas odiše zdravom komikom i svježinom pokazujući svu genijalnost i majstorstvo svojeg autora. Opera blistava glazbenog humora doživjela je ono što joj je 1822. godine predvidio Ludwig van Beethoven kad je autoru čestitao riječima: „Dok bude postojala talijanska opera, to će se djelo izvoditi!” Iako je praizvedba u Rimu 1816. godine zbog niza apsurdnih nezgoda bila katastrofalna, djelo je već nakon druge izvedbe u Bologni počelo doživljavati munjevit svjetski uspjeh i postalo jedna od najpopularnijih opera svih vremena. Kao glazbeni autor vrlo slobodnog shvaćanja tradicije, Rossini je unio nov glazbeni izraz u tada još konvencionalnu talijansku operu te scenskim realizmom označio novo razdoblje u povijesti opere. Ne govori se uzalud da bi svaka operna kuća na repertoaru stalno trebala imati Seviljskog brijača. Jer ta opera ne prestaje privlačiti stalnu opernu publiku magijom svojih glazbenih i scenskih bravura, a humorom i zdravom životnom filozofijom razbija predrasude o nerazumljivosti operne umjetnosti te je stoga privlačna i najmlađoj opernoj publici.