Norma Vincenza Bellinija, praizvedena 1831. u milanskoj Scali, jedno je od stožernih i najvrednijih djela talijanskog belkanta. Skladana prema libretu Felicea Romanija napisanom prema tragediji Alexandrea Soumeta, ta opera sadržava priču o galskoj svećenici Normi, duhovnom vođi naroda, koja skriva zabranjenu ljubav prema Rimljaninu Pollioneu i djecu rođenu u njihovoj vezi. Kad otkrije da je izdana i kao žena i kao vođa, Norma se ne osvećuje, već podnosi žrtvu poput velike junakinje grčke tragedije. Bellini oblikuje priču dugim lirskim frazama, suptilnim orkestralnim tkivom i jednostavnošću melodije koja često svjedoči o dubokom proživljavanju ugođaja u tekstu. Najpoznatija arija, Casta diva, molitva Mjesečevoj božici, postala je antologijski simbol cijele opere i belkanta.
Norma je složen ženski lik koji ujedinjuje moć i ranjivost, ulogu velike svećenice i majke, junaštvo i žrtvu. Na praizvedbi je dočekana mlako, ali već nakon nekoliko izvedaba osvojila je srca slušatelja. Među onima koji su u njoj odmah prepoznali remek-djelo bio je i mladi Richard Wagner. Bellinijeva glazba ne poseže za dramatičnim efektima, već za lirskom kontemplacijom te eteričnim i prozračnim melodijama. Danas se Norma drži jednim od najtežih, ali i
najuzvišenijih izazova za operne kuće – svaka nova Norma postaje mjera vokalne i dramske veličine.
Normu je režirala Dora Ruždjak Podolski, jedna od vodećih redateljica na hrvatskoj opernoj sceni, a glazbeno je vodstvo preuzeo Pier Giorgio Morandi, talijanski maestro svjetskog ugleda, šef dirigent Opere HNK-a u Zagrebu koji je zahvaljujući bogatom iskustvu i posvećenosti opernoj tradiciji spiritus movens u razvoju Opere zagrebačkog HNK-a.
