Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu
Koprodukcija s Hrvatskim narodnim kazalištem Ivana pl. Zajca u Rijeci
Gostovanje u HNK2 u sklopu projekta K-HNK
Autorski tim
Redatelj: Ivan Plazibat
Autor dramatizacije: Ivan Plazibat
Scenografkinja: Liberta Mišan
Kostimografkinja: Petra Pavičić
Skladatelj: Hrvoje Nikšić
Oblikovateljica svjetla: Vesna Kolarec
Operater kamere: Luka Ivić
Fonetičarka / jezična savjetnica: Ines Carović
Fotograf: Marko Ercegović
Autor najavnog videa: Miran Brautović
Šaptačica: Natalija Gligora Gagić
Inspicijent: Sanjin Rožić
Ansambl predstave
Profa: Dea Presečki
Marli: Karlo Mrkša
Trojnar: Marko Cindrić
Japa: Ljubomir Kerekeš
Seka: Hana Hegedušić
Istvud: Zdenko Brlek
Dragi: Robert Španić
Taradi / odvjetnica: Ljubomira Bogojević
Ravnateljica: Helena Minić Matanić
Renato: Nikša Eldan
Sara: Elizabeta Brodić
Posedi: Robert Plemić
Sarin otac / Policajac / Novinar / Njemački: Marinko Leš
Sarina majka / Povijest: Beti Lučić
Petar: Lovro Rimac
Sonja / Božena: Sunčana Zelenika Konjević
Ivin odvjetnik / Policajac / Fizika: Filip Eldan
Hozjan: Pavle Matuško
Perčić: Bruno Kontrec
Policajac / Sudac / Profesor tjelesnog: Darko Plovanić
Ivo: Damir Puja
Neno: Jan Rendić
Polaznici Kazališnog studija mladih: Vida Huzjak, Jan Rendić, Tvrtko Kolar, Petar Burek, Lora Plantak, Vida Mlinarić, Mila Kraš, Bruna Kukolja, Lana Detić, Nika Cmrečak, Arijan Vrček
Novinarka (off): Barbara Rocco
Praizvedba: 14. listopada 2023.
Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu postavilo je dramatizaciju novoga romana Kristiana Novaka Slučaj vlastite pogibelji. Jedan od naših najvažnijih pisaca u priči o suvremenome Međimurju filmskim ritmom povezuje likove čiju sudbinu izaziva neriješena smrt. U slojevitoj i napetoj priči pratimo protagoniste koji se slamaju pred vlastitim dvojbama i društvenim okolnostima. U odnosu prema sustavu, korupciji, slobodi, zakonu te raskoraku između čežnji i potreba trokut glavnih likova pretvara svoje živote u slučajeve vlastite pogibelji.
Novakov materijal vodi nas i u dokumentarnu kožu lika te upleće dokumentarno u samo tkivo fikcije, upozoravajući nas na to da postoji mnogo načina govora o činjenicama. Romaneskni materijal, uza snažan scenaristički narativ, prostor je prave dramske diskurzivnosti, s velikim dramskim temama kao što su borba između pojedinca i sustava, izopćenje, nemogućnost pokopa, pravo na istinu, bratska odanost, neizrečeno. Te su teme ovdje prisutne u dramskome konstruktu propuštenih ili poništenih odnosa, nepovjerenja, boli, izolacije, straha, iznevjerenosti i samomržnje, pozivajući na scenski izvedbeni život.
A gdje su zločin i dramski subjekt, ondje je i Antigona. Mudro i slojevito Novak otvara okvir priče o stradavanju mladog policajca, u koji upisuje i antičku matricu. Ambiciozna Profa odabire Antigonu za uprizorenje sa svojom srednjoškolskom dramskom grupom, evocirajući tragični događaj kojemu upravo svjedoče. No pritom nije riječ tek o paralelizmu tragičnog stradavanja i pokopa. Antigona je prva heroina u povijesti književnosti čiji se postupci reflektiraju na čitavo društvo.
Poput Neninih izbora, postupaka i odlazaka, koji se lančano šire na zajednicu, Antigonin čin zahvaća i pojedince i institucije. I sama Profa, kojoj je dano da započne bliže poziciji Ismene, biva uvučena u bitku za vlastitu istinu, što je prisiljava na temeljna odbacivanja i etička iskoračenja iz početne pozicije. U temelju Antigonine priče o parametrima ljudskosti i sestrinske odanosti nalazi se i instancija javne rasprave i izjašnjavanja – mogućnost davanja glasa onima koje politika tretira kao mrtve.
Tako se povlači gotovo perpetualna linija čovjekove boli, koju pojedincu donose smrt, gubitak, zločin, krivnja, odgovornost i pomračenje vlastitih djela. Svaki je čovjek duboko povredivo biće; uvijek postoji nešto izvan kontrole zbog čega se pitamo kolika je cijena integracije. Upravo zato posljedice kolektivnog i autoritarnog pritiska na život pojedinca mogu biti katastrofalne.
Novak ove bolne društvene i obiteljske teme otvara na širokom dramskom planu jer osjeća da je riječ o društvu koje vlastite antagonizme može podnijeti tek kao nešto što se događa na njegovim vanjskim granicama. Društvu koje je zaboravilo kako je sve počelo – i koje itekako ne razumije kamo ide.
