HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE U VARAŽDINU
Koprodukcija s Hrvatskim narodnim kazalištem Ivan pl. Zajc Rijeka
Redatelj: Ivan Plazibat
Autor dramatizacije: Ivan Plazibat
Scenografkinja: Liberta Mišan
Kostimografkinja: Petra Pavičić
Skladatelj: Hrvoje Nikšić
Oblikovateljica svjetla: Vesna Kolarec
Operater kamere: Luka Ivić
Fonetičarka / jezična savjetnica: Ines Carović
Fotograf: Marko Ercegović
Autor najavnog videa: Miran Brautović
Šaptačica: Natalija Gligora Gagić
Inspicijent: Sanjin Rožić
Ansambl predstave
Profa: Dea Presečki
Marli: Karlo Mrkša
Trojnar: Marko Cindrić
Japa: Ljubomir Kerekeš
Seka: Hana Hegedušić
Istvud: Zdenko Brlek
Dragi: Robert Španić
Taradi / odvjetnica: Ljiljana Bogojević
Ravnateljica: Helena Minić Matanić
Renato: Nikša Eldan
Sara: Elizabeta Brodić
Posedi: Robert Plemić
Sarin otac / Policajac / Novinar / Njemački: Marinko Leš
Sarina majka / Povijest: Beti Lučić
Petar: Lovro Rimac
Sonja / Božena: Sunčana Zelenika Konjević
Ivin odvjetnik / Policajac / Fizika: Filip Eldan
Hozjan: Pavle Matuško
Perčić: Bruno Kontrec
Policajac / Sudac / Profesor tjelesnog: Darko Plovanić
Ivo: Damir Puja
Neno: Jan Rendić
Polaznici Kazališnog studija mladih: Benjamin Benček, Bruna Kukolja, Jan Rendić, Lana
Detić, Mila Kraš, Nika Cmreček, Petar Burek, Tvrtko Kolar, Vida Huzjak, Vida
Mlinarić, Arijan Vrček
Novinarka (off): Barbara Rocco
Praizvedba: 14. listopada 2023.
Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu postavlja novi,dugo očekivani roman Kristiana Novaka Slučaj vlastite pogibelji. Jedan od naših najznačajnijih pisaca u priči o suvremenom Međimurju filmskim ritmom povezuje likove čiju sudbinu izaziva neriješena smrt. U slojevitoj i napetoj priči pratimo protagoniste koji se slamaju pred vlastitim dilemama i društvenim okolnostima. Kroz odnos prema sistemu, korupciji, slobodi, zakonu, u raskoraku između čežnji i potreba trokut glavnih likova pretvara svoje živote u slučajeve vlastite pogibelji. Praizvedba predstave u režiji Ivana Plazibata je 14.10. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu.
Novakov materijal nas vodi i u dokumentarnu kožu lika. Upliće dokumentarno u samo tkivo fikcije. Upozorava kako postoji mnogo načina da se govori o činjenicama. Novakov romaneskni materijal uz jak scenaristički narativ, prostor je prave dramske diskurzivnosti, s imanentnim velikim dramskim temama (borba pojedinac sustav, izopćenje, nemogućnost pokopa, pravo na istinu, bratska odanost, neizrečenog) koje su ovdje prisutne kroz dramski konstrukt propuštenih ili poništenih odnosa, nepovjerenja, boli, izolacije, straha, iznevjerenosti, samomržnje, i kao takav upravo poziva na scenski izvedbeni život.
A gdje je zločin i dramski subjekt, tu mora postojati i Antigona. Mudro, slojevito, ukazuje Novak na dimenzije okvira priče o stradavanju mladog policajca. Ambiciozna Profa odabire Antigonu za uprizorenje sa svojom dramskom srednjoškolskom grupom, evocirajući tragični događaj kojem upravo prisustvuju. I nije to samo paralelizam priče dva brata i dvije sestre oko tragičnog stradavanja i pokopa. Antigona je zapravo prva heroina u povijesti književnosti, prva, čiji se postupci tako reflektiraju na cijelo društvo. Poput Neninih izbora, postupaka i odlaska koji se lančano šire na čitavo društvo, zahvaćaju kako pojedince tako i institucije. I sama Profa, kojoj je dato da započne više na poziciji Ismene, biva zahvaćena bitkom za svoju istinu, koja će je prisiliti na temeljna odbacivanja i etička iskoračenja iz početne pozicije. A u temelju Antigonine priče o parametrima ljudskosti i sestrinske odanosti, leži i instanca javnosti rasprave i izjašnjavanja. Može se govoriti o davanju glasa onima koje politika tretira kao mrtve. Povučena je tako perpetualna linija čovjekove boli koje pojedincu donose smrt, gubitak, zločin, krivnja, odgovornost, pomračenje vlastitih djela. Svaki je čovjek duboko povredivo biće, i uvijek se može naći nešto što nije pod kontrolom i zbog čega se pitamo kolika je cijena integracije, i stoga su posljedice kolektivnog i autoritarnog pritiska na život pojedinca katastrofalne.
Novak otvara te bolne društvene i obiteljske teme na širokom dramskom planu jer osjeća da je u društvu koje svoje antagonizme može podnijeti tek kao nešto s čim se susreće samo na svojim vanjskim granicama, osjeća da je društvo zaboravilo kako je sve počelo, i itekako ne shvaća kamo to ide.
