HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE U VARAŽDINU
Koprodukcija s Hrvatskim narodnim kazalištem Ivan pl. Zajc Rijeka
Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu postavlja novi,dugo očekivani roman Kristiana Novaka Slučaj vlastite pogibelji. Jedan od naših najznačajnijih pisaca u priči o suvremenom Međimurju filmskim ritmom povezuje likove čiju sudbinu izaziva neriješena smrt. U slojevitoj i napetoj priči pratimo protagoniste koji se slamaju pred vlastitim dilemama i društvenim okolnostima. Kroz odnos prema sistemu, korupciji, slobodi, zakonu, u raskoraku između čežnji i potreba trokut glavnih likova pretvara svoje živote u slučajeve vlastite pogibelji. Praizvedba predstave u režiji Ivana Plazibata je 14.10. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu.
Novakov materijal nas vodi i u dokumentarnu kožu lika. Upliće dokumentarno u samo tkivo fikcije. Upozorava kako postoji mnogo načina da se govori o činjenicama. Novakov romaneskni materijal uz jak scenaristički narativ, prostor je prave dramske diskurzivnosti, s imanentnim velikim dramskim temama (borba pojedinac sustav, izopćenje, nemogućnost pokopa, pravo na istinu, bratska odanost, neizrečenog) koje su ovdje prisutne kroz dramski konstrukt propuštenih ili poništenih odnosa, nepovjerenja, boli, izolacije, straha, iznevjerenosti, samomržnje, i kao takav upravo poziva na scenski izvedbeni život.
A gdje je zločin i dramski subjekt, tu mora postojati i Antigona. Mudro, slojevito, ukazuje Novak na dimenzije okvira priče o stradavanju mladog policajca. Ambiciozna Profa odabire Antigonu za uprizorenje sa svojom dramskom srednjoškolskom grupom, evocirajući tragični događaj kojem upravo prisustvuju. I nije to samo paralelizam priče dva brata i dvije sestre oko tragičnog stradavanja i pokopa. Antigona je zapravo prva heroina u povijesti književnosti, prva, čiji se postupci tako reflektiraju na cijelo društvo. Poput Neninih izbora, postupaka i odlaska koji se lančano šire na čitavo društvo, zahvaćaju kako pojedince tako i institucije. I sama Profa, kojoj je dato da započne više na poziciji Ismene, biva zahvaćena bitkom za svoju istinu, koja će je prisiliti na temeljna odbacivanja i etička iskoračenja iz početne pozicije. A u temelju Antigonine priče o parametrima ljudskosti i sestrinske odanosti, leži i instanca javnosti rasprave i izjašnjavanja. Može se govoriti o davanju glasa onima koje politika tretira kao mrtve. Povučena je tako perpetualna linija čovjekove boli koje pojedincu donose smrt, gubitak, zločin, krivnja, odgovornost, pomračenje vlastitih djela. Svaki je čovjek duboko povredivo biće, i uvijek se može naći nešto što nije pod kontrolom i zbog čega se pitamo kolika je cijena integracije, i stoga su posljedice kolektivnog i autoritarnog pritiska na život pojedinca katastrofalne.
Novak otvara te bolne društvene i obiteljske teme na širokom dramskom planu jer osjeća da je u društvu koje svoje antagonizme može podnijeti tek kao nešto s čim se susreće samo na svojim vanjskim granicama, osjeća da je društvo zaboravilo kako je sve počelo, i itekako ne shvaća kamo to ide.
