Predstava Na kraju tjedna u žarište stavlja srednju klasu kao predstavnika propulzivnih vrijednosti i društveno-gospodarskoga napretka, što otvara pitanja povezanosti privatnih i javnih impulsa, odnosno pitanja o stabilnosti temelja našega građanskog društva.Raspadom ideologija na ovim prostorima nastala je velika društvena pomutnja – starih načela više nema, a nova još nisu uspostavljena. Praznina se ispunjava neostvarenim željama i naučenim mehanizmima življenja, ali negdje ispod svega ostaju tjeskoba, bijes i strah. Za Bobu Jelčića karakterističan je osobit način rada s glumcima, koji zajedničkim radom na razvijanju postavljenih tema, postaju i suautori njegovih predstava. Improvizacijama na zadani problem traži se posredna ili neposredna veza s izvođačima, a tako i s publikom koja u njima prepoznaje ljude iz svoje svakodnevice, sebi bliske i razumljive. To se ne događa bez emocija i humora koji su sastavni dio Jelčićeva kazališta, čiji rad odlikuju fokusiranost na detalje i dramaturški krupni planovi koji grade totale predstave, uvijek odražavajući neki trenutak pojedinca, a time i društva. Vječno zapitan nad čudom svakodnevice i uobičajenim sitnicama, Jelčić stvara sadržaje s kojim se lako povezati i suosjećati s njima kao da su vlastiti, dok njegov kazališni čin, nenametljive, pritajene poetike transcendentira do univerzalnih pitanja i bolnih mjesta na tijelu našega zajedništva.
Dobre stvari dolaze u malim količinama: ženska ljepota, parfemi, a bome i predstava Bobe Jelčića Na kraju tjedna.— Jutarnji list
Još jedna teatarska magija velikog redatelja.— Večernji list
