Što je vidio dok je nastajao scenski događaj u kojemu će on biti gledan?
Godinama poslije, montažom snimki koje je načinio fotoaparatom i mobitelom, otklonio je mogućnost postojanja nečega što bi se moglo smatrati periferalijama. Vizualni tekst svakog njegovog kratkog filma posve je precizan, a ta preciznost izbora kadrova, njihovog slijeda i trajanja indicira da protagonist scenske izvedbe osobno stoji na pragu vidljivoga i na toj rubnoj poziciji ne čini ono što bi se od njega, kao glumca, očekivalo. On ne govori i ne prikazuje se, nego ozvučuje one vizure koje za kazališnu publiku nikada neće dospjeti u postojanje. Dnevnik, međutim, nije isto što i kronika, pa su u Dnevniku glumca te slike, koje nipošto nisu ekvivalenti prizorima, krucijalne. One su bljeskovi.
I can take any empty space and call it a bare stage. A man walks acros this empty space whilst someone else is watching him, and this is all that is needed for an act of theatre to be engaged. Doista? I s koje pozicije govornog, ili ako hoćemo, kazališnog subjekta? Što je s onim koji se ne skriva, ali se ipak ne vidi?
Ako je suditi prema Dnevniku glumca, za Livija Badurinu ne postoji prazan prostor, kao ni granica koja dijeli pozornicu, ma kakva bila, od nečega što ona nije. Prostor vidljiv u njegovim dnevničkim vizualnim esejima do krajnjeg je zasićenja napučen raznorodnim mikrosituacijama generiranim susretima i mimoilaženjima ljudi, ispisanih riječi i kojekakvih stvari. Od papirića, zidnih pločica, životinjskih maski, do kompjutera. Zato svaki slijed opažajnih bljeskova kojima je artikuliran Dnevnik postavlja brojna pitanja o mjestima, razinama i registrima događaja drame. O sceničnostima s onu stranu prizorišta i o migrirajućim česticama koje se nastanjuju u živim tijelima da bi ona privremeno metamorfirala u napisane, režirane, koreografirane likove. O utiskivanjima koja iznenada izranjaju kao sjećanja što postojeći u osobitoj vrsti vremenitosti postaju neizvjesnost sama.
Premda joj je svojevrsna teatričnost inherentna, videoinstalacija je nešto suštinski različito od žive scenske izvedbe. U ovoj koju Livio Badurina postavlja u zamračeni foaje Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu vrtložeći slojevi osjetilnog pamćenja izglobljuju značenje riječi glumac. Slavni filozof, autor knjige Mislilac na pozornici, jedno predavanje započinje citirajući Cioranovu rečenicu “Poezija se ne nameće, ona se izlaže”, i nastavlja tvrdnjom da je ta rečenica točna prije svega stoga jer jezik poezije vezuje uz gestu koja se usuđuje istupiti naprijed. U Dnevniku glumca Livija Badurine prepoznajem upravo takvu gestu – poeziju.
Leonida Kovač
