Édouard Louis jedan je od najslavnijih pisaca današnjice. Njegova djela prevedena su na tridesetak jezika pa i na hrvatski; Raskrstimo s Eddyjem Bellegueuleom, Povijest nasilja, Tko je ubio mojega oca, Borbe i metamorfoze jedne žene te Dijalog o umjetnosti i politici, što je knjiga razgovora s Kenom Loachem. Njegova djela adaptirali su redatelji Stanislas Nordey, Thomas Ostermeier, Ivo van Hove, Falk Richter, Ivica Buljan.
Milo Rau je prema Louisovu tekstualnu predlošku režirao jedinstvenu predstavu u kojoj pisca utjelovljuje glumac vršnjak, koji mu je i fizički vrlo sličan, što je Rau izvanredno iskoristio kako bi orkestrirao mimetičku izvedbu i još jednom istražio granicu između kazališta i stvarnosti. Pod pogledom Édouarda Louisa, isprekidano prisutnom na videu, Arne De Tremerie oponaša ikonički stil odijevanja pisca – bijelu trenirku, traperice, tenisice i bordo ruksak – ali i njegove riječi, odnosno njegovu autobiografsku priču.
Opsesije mladoga autora su siromašno socijalno podrijetlo, adolescentska bolest, homoseksualnost, obožavanje Titanica, godine provedene u kazalištu koje su mu spasile život, susret s Didierom Eribonom koji ga je uputio na intelektualnu scenu, otkriće Pierrea Bourdieua, promjena imena, prvi koraci koje je poduzeo kao romanopisac, bol što je bio klasni prebjeg. Arne De Tremerie se na pozornici s iznimnom lakoćom poigrava efektom zrcala koji kao da obuhvaća dva značenja riječi dualnost; dvojnik samome sebi i suživot dvaju elemenata različite prirode. Predstava sadrži i prekrasnu scenu iz Purcellove opere Didon i Eneja ili Wahabovu molbu Nawalu, preuzetu iz slavnoga teksta Požari kanadsko-libanonskog autora Wajdija Mouawada.
