Fedra u kazališnoj adaptaciji Tibora Hrsa Pandura različitim slojevima antičkih referencija i suvremenih promišljanja istražuje arhetipsku priču o ljubavi, strasti, politici i sudbini kroz prizmu više autora: Euripidova Hipolita, Senekine Fedre, Racineove tragedije Fedra te suvremene interpretacije zbirke Marguerite Yourcenar Vatre. U središtu drame ostaje želja kao pokretačka sila ljudskih odluka i posljedica koje one imaju na pojedinca i zajednicu. Snažna i angažirana dramska adaptacija s raznolikim i poetskim jezikom fragmentiranom dramaturgijom spaja različite interpretacije u snažne monologe i vizualno ekspresivne prizore. Suvremena dekonstrukcija mita otvara nova pitanja o moći, želji i identitetu.
Fedra Jeana Racinea (1639. – 1699.), koja se smatra najvećim dramskim remek-djelom francuskoga klasicizma, tragičnom pričom o Tezejevoj ženi, koja se zaljubljuje u svog pastorka Hipolita, razotkriva dubine ljubavne krivnje i kazne, čežnje, usamljenosti, nedostatka milosti i suosjećanja. Govori o tome što se događa kada strast i sram postanu instrument destrukcije ne samo glavne junakinje, nego i svih koje dotiče pitanje čovjekova konačnog smisla i problema slobode. Fedra, koja je u evokaciji mitologije nasljedno obilježena i slijepo vođena svojom strastvenom ljubavlju prema pastorku Hipolitu, složena je osobnost koja se suočava s vlastitom ljudskošću, obiteljskim vezama i društvenim normama, dopuštenim i zabranjenim, dok je opsjeda vlastita krivnja koju istodobno doživljava kao užitak i bol.
Predstava sadrži prizore golotinje.
