LJUBAV UPLETENA U DRŽAVNE POSLOVE
Tosca je argentinskom redatelju Mariju Pontiggi posebno draga opera. S njome je debitirao u Teatro Regio u produkciji koja je tijekom deset godina izvođenja doživjela velike uspjehe u raznim kazalištima diljem Italije, Francuske i Španjolske.
Kakvu težinu ima povijest s velikim P; Napoleon, bitka kod Marenga i tako dalje, u priči o Floriji Tosci i Mariju Cavaradossiju?
Iako sam pasionirani ljubitelj povijesti i biografija još od malih nogu, to ne znači da neću u određenim operama iskoristiti poveznicu s nekom drugom epohom ako je pronađem u radnji. Ali u slučaju Tosce na mnogim se mjestima aludira baš na 17. lipnja 1800. kada je u Rim stigla vijest o bitki kod Marenga koja se dogodila tri dana ranije, pa bi jedini logičan način mijenjanja epohe bio promijeniti tekst koji se odnosi na povijesne činjenice, kako ne bi bilo kontradikcije s brojnim povijesnim zbivanjima koja se navode u libretu: Angelotti kao konzul Rimske Republike, Castelo Sant'Angelo kao državni zatvor, Bonaparte, bitka kod Marenga, maršal von Melas, kraljica Karolina itd. Pomicanje radnje u doba neke druge državne diktature 20. stoljeća, bilo talijanske, španjolske, ruske ili poljske - to je već bilo prikazano. Ali za mene, fanatika scenske riječi, sam tekst opere opovrgava takav pristup. Povijest u Tosci nije drugo do vjerodostojan okvir jedne crne komedije. Ova naša produkcija nastala je u Firenci 2008., a oblikovala ju je izričita želja Teatra da osmislimo klasičnu Toscu i toga smo se držali. Scenograf Francesco Zito je osmislio realistične lokacije u kojima se priča pripovijeda, a na isti se način odnosimo i prema povijesnim referencama.
Što ćemo vidjeti na sceni?
Svi smo zaključili kako ćemo se koncentrirati na stvarne elemente kojima je pogodovao dramatičan prostor. U prvome činu pogled na enormno veliku kupolu Sant'Andree della Vale predstavlja institucionalan teret koji prijeti i guši pojedinca, u jednome prostoru koji jednako vrijedno ugošćuje ljubavne izljeve između dive i slikara kao i protokolarni Te Deum. U drugome činu elegantna odaja palače Farnese postaje prostor za psihološko mučenje ljubavnika, dok se u prostoriji do nje odvija pravo tjelesno mučenje. U trećemu činu prostor je nešto neutralniji, uz golemu rešetku koja poput giljotine razdvaja sâm zatvor od praznine, time presijecajući vezu ljubavnika koji su krenuli u potragu za slobodom. Što se kostima tiče, oni u skladu s kontekstom 19. stoljeća; u Scarpijinu Rimu u našoj produkciji dominira crna te crkvene boje. Jedine svijetle točke su kostimi Tosce i Cavaradossija.
