Praizvedba opere Nikola Šubić Zrinjski 1876. godine Ivana pl. Zajca, osnivača i organizatora zagrebačkoga opernog kazališta, bila je višestruko važan kulturološki događaj, između ostaloga i zato što je označila rođenje još jedne umjetničke grane unutar Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu – Baleta. Tematizirajući posljednje sigetske dane hrvatskog junaka Nikole Šubića Zrinskog i njegovu junačku pogibiju, djelo je već na praizvedbi doživjelo nezapamćen uspjeh, zadržavši do danas počasno mjesto na hrvatskoj opernoj sceni. Najveći ushit izazvala je potresna zakletva sigetskih junaka i finale U boj, u boj, koji je kao zborska pjesma skladan deset godina prije same opere. Veliku popularnost djelo može zahvaliti portretiranju stvarnog junaka hrvatske povijesti, koji je u teškim uvjetima turske najezde spasio Slavoniju od potpuna porobljavanja. Iako nije uspio spriječiti Turke u osvajanju nekih gradova, Zrinski je hrabro poginuo braneći Siget.
Osim iznimno domoljubna ozračja koje prevladava u operi, bitna karakteristika Zajčeva rukopisa vidljiva je i u diferenciranu prikazu dvaju suprotnih svjetova, od kojih svaki nosi svoja obilježja. Pomno profilirajući likove junaka Zrinskoga i sultana Sulejmana prema povijesnim činjenicama, Zajc je kao antipode stvorio značajne ženske likove hrvatske operne literature, Evu i Jelenu, namijenivši im vrlo važnu dramaturšku i glazbenu zadaću.
Postoje opere i postoji Zrinjski.— Boris Papandopulo
Poseban vrhunac Zajčeve opere, koji Dolenčić naglašava svojom režijom, a Marof i Franetović dodatno produbljuju svojim izvedbama jesu susret Zrinjskoga i Sokolovića u drugom činu, kada turski vezir nudi grofu kraljevsku krunu u zamjenu za ključeve Sigeta, a Zrinjski odbije riječima: Hrvatu ban je kralj, on mjesto kralja vlada.— Vjesnik
