Joseph Haydn Sedam posljednjih Kristovih riječi na križu

Sedam posljednjih Kristovih riječi na križu

Joseph Haydn  Sedam posljednjih Kristovih riječi na križu

Dirigent: Antonello Allemandi

Sedam posljednjih riječi Haydn je skladao na narudžbu crkve iz španjolskoga Cádiza, u vrijeme svojega, gotovo tridesetogodišnjeg  službovanja na dvoru obitelji Esterházy. Svećenik José Saluz de Santamaria iz Cádiza naručio je ciklus orkestralnih skladbi za izvođenje  tijekom Velikoga tjedna, vjerojatno na Veliki petak. Želio je glazbu koja će slijediti posljednje Kristove riječi izgovorene na križu prema evanđeljima po Luki, Marku, Ivanu i Mateju. Haydn je djelo opisao kao posve instrumentalnu glazbu podijeljenu na sedam  sonata, od kojih svaka traje sedam ili osam minuta, s početnom introdukcijom i zaključnim terremotom /potresom. Te sonate pisane su prema riječima koje je Krist naš Spasitelj izrekao na Križu. Svaka sonata (ili radije svaki uglazbljeni tekst) izražen je samo instrumentalnom glazbom, ali na način da ostavlja najdublji dojam i na najneiskusnijega slušatelja.

Djelo izvornoga naziva Musica instrumentale sopra le 7 ultime parole del nostro Redentore in croce, ossiano 7 sonate con un’ introduzione ed al fine un terremoto  / Instrumentalna glazba o sedam posljednjih riječi našega Iskupitelja, odnosno sedam sonata s uvodom i potresom na kraju, (Hob.XX:2)  izvedeno je 1787. u Cádizu, u crkvi smještenoj u podzemnu špilju Oratorio de la Santa Cueva, sudeći prema novijim  istraživanjima. Iako je  Haydn 1801., opisujući  okolnosti narudžbe i izvedbe, rekao da su izvedene u tamošnjoj katedrali: Prije petnaestak godina svećenik iz Cádiza zatražio je neka napišem instrumentalnu glazbu na Sedam posljednjih riječi našega Spasitelja na križu. U katedrali u Cádizu bio je običaj izvoditi oratorij svake godine tijekom korizme, kada su okolnosti izvedbe bile vrlo efektne. Zidovi, prozori i stupovi crkve bili bi prekriveni crnom tkaninom i samo je velika svjetiljka sa sredine stropa razbijala tamu. U podne bi se vrata zatvarala i obred bi počinjao. Poslije kratke službe, biskup se penjao na propovjedaonicu te izgovarao prvu od sedam riječi (ili rečenica), iznoseći diskurs. Po završetku bi napuštao propovjedaonicu i padao ničice ispred oltara. U tom  intervalu bila je izvođena glazba. Biskup bi  zatim izgovarao drugu riječ/rečenicu, onda treću i tako redom, dok je orkestar slijedio poslije svakog diskursa., poput svojevrsnog zaključka. Skladanje je bilo podređeno obredu i nije bilo lako napisati sedam adagia od desetak minuta koji slijede jedan drugoga, a ne smiju biti zamorni slušateljima. Doista, činilo se nemogućim podrediti se tim ograničenjima. No, uspjeh izvedbe bio je trenutačan i velik, što je bilo iznenađujuće  s obzirom na nekonvencionalnost djela u sakralnome smislu. Sam Haydn smatrao je ovo djelo jednim od svojih najuspješnijih ostvarenja.

Ubrzo poslije Cádiza, djelo je izvedeno u Austriji i Njemačkoj te je 1787. Artaria objavila partituru u Beču, a Forster u Londonu. Desetljeće poslije, 1796., Haydn je dovršio i oratorijsku verziju pod nazivom Die Sieben letzten Worte unseres Erlösers am Kreutze, dodavši solističke glasove, zbor  i puhaće instrumente. U toj verziji djelo se nastavilo izvoditi tijekom 19. stoljeća, na udivljenje mnogih, primjerice Richarda Wagnera ili kraljice Viktorije. Vokalna verzija na neki je način logičan nastavak djela, s obzirom da glavne teme sedam sonata, odnosno stavaka, u velikoj mjeri odražavaju ritam rečenica na latinskome jeziku:

Introduzione u d-molu;  Maestoso ed adagio

I. sonata: Pater, dimitte illis, non enim sciunt, quid faciunt.  /  Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.              

B-dur; Largo

II. sonata: Amen dico tibi: hodie mecum eris in Paradiso.  / Zaista, tebi kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju.                                                   

c-mol;  Grave e cantabile  

III. sonata:  Mulier, ecce filius tuus, et tu, ecce mater tua!  / Ženo, evo ti sina; sine, evo ti majke!                    

E-dur; Grave

IV. sonata: Deus meus, Deus meus, ut dereliquisti me?  / Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?       

f-mol; Largo

V. sonata:  Sitio.  / Žedan sam.                                                                                                                                          

A-dur;  Adagio

VI. sonata: Consummatum est! / Svršeno je!                                                                                                                        

g-mol, završetak u G-duru; Lento

VII. sonata: Pater! In manus tuas commendo spiritum meum. / Oče, u ruke Tvoje predajem duh svoj.                

Es-dur; Largo

Terremoto / Potres                                                                                                                                                           

c-mol; Presto con tutta la forza

ORKESTAR OPERE HNK U ZAGREBU

Koncertne majstorice: Vlatka Peljhan, Mojca Ramušćak

Inspicijentice: Aleksandra Ćorluka, Zrinka Petrušanec

Iako većina sonata naizgled slijede konvencije simfonijskih stavaka, njihov razvoj prvenstveno ovisi o logici teksta, a manje o konvencijama sonatne forme. Upravo je vokalnost ciklusa Sedam posljednjih Kristovih riječi na križu ono što ovom instrumentalnom djelu daje posebnost, omogućujući razvijanje glazbenog oblika koji ujedinjuje obilježja simfonijske i sakralne glazbe. U polumotivičkom i polukontrapunktskom ovladavanju građom, skladatelj se služio širokim rasponom tonaliteta, što je stvorilo inovativan stil koji prema mnogim mišljenjima najbolje odgovara izvedbi gudačkog kvarteta. Iz tog razloga upravo ova verzija danas je i najizvođenija, pri čemu se mnogi ansambli odlučuju na izvedbu koja uključuje poetske tekstove umetnute između sonata, evocirajući time atmosferu praizvedbe.