Thinkspiel za glumce, pjevače, glazbenike i elektroničku glazbu u stvarnome vremenu, prema tekstu Elfriede Jelinek
Poslije katastrofe nuklearne elektrane u japanskoj Fukušimi pariška Opéra Comique naručila je od poznatog suvremenog francuskog skladatelja Philippea Manouryja operu Kein Licht. temeljenu na istoimenom tekstu iz 2011. poznate austrijske književnice Elfriede Jelinek, dobitnice Nobelove nagrade za književnost. Nicolas Stemann, njemački redatelj, odabrao je tekst Elfriede Jelinek, koji s francuskim skladateljem Manouryjem prilagođava scenskom postavljanju. Sadržaj opere nadilazi tragediju u Fukušimi, on je globalna, metaforička refleksija o individualnoj i kolektivnoj odgovornosti prema političkim i ekološkim pitanjima te odnosu ljudi prema tehnologiji. U ovom je slučaju riječ o riziku koji nosi upotreba nuklearne energije. U suradnji s IRCAM-om iz Pariza skladatelj Philippe Manoury, koji je njihov član, stvorio je glazbeno djelo koje uključuje računalne glazbene sustave i glazbenu informatiku koja je jedan od njemu glavnih skladateljskih medija. Tekst i glazba ovog djela bit će usko povezani, tvoreći suvremeni Singspiel, njemačku inačicu žanra opéra-comique, koji karakterizira izmjenjivanje glumačkih i opernih scena. Kein Licht. je djelo europske dimenzije s obzirom na to da inspiraciju crpi iz tradicionalnih glazbenih stilova popularnih s obje strane rijeke Rajne. Singspiel doslovno znači pjevati i igrati, a svoj najbolji oblik je doživio u Mozartovim operama. Pristupačna, inovativna i smiona, ova će operna forma biti upotrijebljena na suvremen način kako bi ostvarila kontakt s današnjom publikom, govoreći o našim manama i dostignućima. U koprodukciji s nekoliko značajnih europskih glazbenih kazališta zagrebački HNK nastavlja važnu međunarodnu suradnju.
Produkcija Opéra Comique u Parizu
Koprodukcija Ruhrtriennale, Les Théâtres de la Ville u Luxembourgu, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Festival Musica iz Strasbourga, Opéra national du Rhin, Münchner Kammerspiele, IRCAM – Centre Pompidou, United instruments of Lucilin
Uz potporu Zaklade Fonds de Création Lyrique,Francusko-njemačke naklade za suvremenu glazbu, Impuls neue Musik i 105 individualnih donatora
Djelo je dobilo Nagradu Fedora – Rolf Liebermannza operno djelo
Sadržaj opere
Prvi dio – godina 2011.
11. ožujka 2011. Kao posljedica potresa i tsunamija koji su pogodili Japan, nekoliko nuklearnih reaktora u Fukushimi pokrenuli su fuzije, što je rezultiralo nuklearnom katastrofom.
Na koji način govoriti o nečemu što je najgore od svega mogućega? Možda ovako: na scenu ulazi pas, koji urla do smrti pred očima gledatelja. Ili možda ovako: dva izvođača A i B (jesu li pojedinačni glazbenici, ili su poput nas, konzumenti energije?) moraju zamisliti kako se nalaze u samome središtu katastrofe, dakle, ni prije, niti poslije nje. Sve do samoga kraja, u svojoj svijesti, u svojim dušama, oni niječu činjenice: Mi smo ovdje i mi izvodimo, i ništa više. Mi smo druge violine, mi samo pratimo, ili radimo nešto slično, mi nikada nismo bili niti jesmo tamo. Mrtvi uzalud nastoje biti saslušani. Nitko ih ne čuje. U dijaboličnome završetku prvoga dijela izvođači A i B odlučuju se nastaviti ponašati kao i na početku, trošeći silnu energiju: Kako se može zamisliti nuklearna katastrofa? Nikako! Mi nastavljamo zračiti. Mi nismo više mi, mi smo radijacija. Što vi mislite?
Drugi dio – godina 2012.
Cijela područja postala su nenastanjiva. Ostalo je samo nekoliko ljudi i životinja. Jedna ucviljena žena hrani pse, to je sve što joj je od života preostalo.
A i B se pojavljuju niječući svaku odgovornost. Nalazimo se u sadašnjosti zajedno s njima na drugome kraju svijeta usred razmišljanja o tome kako je prekasno da bi se napustila nuklearna energija – Zašto se o tome nije mislilo ranije? – Nemamo pojma, govore. Ulaze u svoj dizelski automobil i odlaze… Nijedna riječ istine nije izgovorena – grca ucviljena žena, zgranuta tolikom količinom hipokrizije. Njezina tužaljka gubi se u daljini. Zauzvrat, nuklearna energija je svečano postavljena na mobilni telefon i uključena na dotok energije. Nema nikakvih popusta. Dakle, zašto se čak i na pragu propasti svijeta sve svodi na jedan dobar selfie? Tek kada se sve sruši i nestane struje, tek tada će postati jasno da se tim načinom ne može više nastaviti. Ali, taj zaključak ne traje dugo vremena i opet se sve vraća u normalu.
Treći dio – godina 2017.
Duhovi mrtvih nas nose u 2017. godinu. Jesmo li što naučili? Je li napokon sve krenulo nabolje? Gledamo ih: neki kralj twita, saznajući da je za zagrijavanje planeta kriva Kina – ili Sjeverna Koreja? Ukratko: Imamo rakete, možemo ih i upotrijebiti.
Atomi više nisu samo zatvoreni u nuklearnim centralama, oni su postali ratno oružje, spremno za upotrebu. Zdrav razum je pokleknuo pred tehnologijom. Čovječe koji nastanjuješ zemlju, pjeva ucviljena žena, budi na oprezu – a zatim nestaje poput svih drugih i pridružuje se duhovima žrtava.
A i B se spašavaju u virtualnim priviđenjima: napuštaju zemlju i odlaze prema Marsu. Koncept ljudi na zemlji je definitivno propao, zabava je završila, a glazbenici posljednji napuštaju scenu. Ostaju samo pseći krici.
Kein Licht je iznenađujuće drugačija, turbo vizualno atraktivna.— Volim kazalište
“Kein Licht.” otvara niz ozbiljnih i važnih tema na jedan gotovo filozofski način. Ovo definitivno nije predstava na koju dođete, sjedite dva sata, smijete se ili uživate u ljepoti glazbenih dionica pa zabavljeni odete doma. Nije to ni ideja ni svrha ove opere.— Ziher.hr
