Cijeli svijet je pozornica
francuski zvuci čembala
Pavao Mašić, čembalo
PROGRAM:
Jean-Philippe Rameau
Suita iz baleta Pygmalion
I. Ouverture
II. Suite de danses pour la Statue: Air – Gavotte gracieuse – Menuet – Gavotte gaie – Chaconne vive – Loure très grave – Passepied vif – Rigaudon – Sarabande pour la Statue – Tambourin
III. Entrée - Pantomime niaise – 2ème Pantomime très vive
IV. Air gracieux – Rondeau Contredanse
François Couperin
5ème Prélude (L'Art de toucher le clavecin)
Rossignol-en-amour [Zaljubljeni slavuj]
Jean-François Tapray
Les Sauvages avec des variations
Jacques Duphly
La Victoire
Rondeau
La de Belombre
Les Graces
Chaconne
U djelima clavecinista, francuskih majstora čembalističkoga zvuka, glazba za čembalo u 18. stoljeću doživljava vrhunac po pitanju rafiniranoga zvuka i delikatne ugođajnosti, a globalno gledajući, njezin izraz kreće se u širokom rasponu od intimnih minijatura Françoisa Couperina do opernih uspješnica Jean-Philippea Rameaua. Suprotno danas uvriježenim predrasudama, mogućnosti nijansiranja na čembalu bile su iznimno bogate i raznovrsne, dokaz čega su i mnogobrojne tiskane zbirke i albumi djela za čembalo kojih je u periodu od osamdesetak godina – točnije od 1702. do 1782. – u Francuskoj evidentirano čak 188!
Atraktivnost poetičnog i virtuoznog izraza, kao i bogata psihološka karakterizacija najrazličitijih tema – od portreta suvremenika, brojnih ličnosti iz visokoga društva, kao i onih iz kruga teatra, kraljevske opere, baleta i drame, pa sve do egzotičnih tema ili onih posve svakodnevnih – svjedoče o tome kako je čembalo bio medij na kojem se mogao uprizoriti širok raspon tema: mitoloških, ali i onih iz dvorske i ine svakodnevice, te na taj način ozvučiti složene međuljudske odnose, od laskanja, preko kritiziranja, pa sve do izrugivanja. Čitav svijet je uistinu pozornica svakojakih likova, a za sve njih je – čini se – u francuskoj glazbi za čembalo u 18. stoljeću itekako bilo mjesta. Vladari su često dobivali ulaštene portrete u vidu svečanih uvertira kojima se potcrtavalo njihov herojski i plemeniti karakter, dok su naivno intonirani portreti mladih djevojaka katkad mogli biti shvaćeni doslovno (kao iskreno tonsko slikanje naivnih i zaljubljivih plemkinja) ili u prenesenom značenju (pa su naslovi poput Couperinove Sestre Monike zapravo aludirali na prenemaganje namještenih i okorjelih glumica, kojima je jedini cilj bio operušati kesu kakvog plemića).
Čini se kako je upravo Rameau bio zaslužan za konačnu transformaciju čembala iz instrumenta nježnog zvuka i poetičnog izraza u onaj raskošnog, orkestralnog i opernog zvuka. Naime, nakon što je Rameau objavio niz svezaka glazbe za čembalo, možemo pratiti reakcije njegovih suvremenika koji odlučuju nastaviti na liniji orkestralnih efekata kakve pronalazimo redom u francuskom opernom repertoaru. Tako Pancrace Royer u predgovoru svojim djelima za čembalo (evidentno inspiriranima Rameauovim) navodi kako ih je dobar dio preuzet iz vlastitih opera, te aranžiran za čembalo – budući da su rado slušane u teatru – te da je zadaća svirača da se na čembalu kreće u bogatom rasponu zvuka, od onih najtiših pa sve do najglasnijih zvukovnih efekata kakve može pružiti čembalo s dvije klavijature. Upravo su na tom tragu i djela skladatelja iz generacije nakon Rameaua, a koji se postepeno približuju dinamičkim mogućnostima glasovira (koje su graditelji čembala u Francuskoj počeli izrađivati već sredinom 18. stoljeća). Jean-François Tapray uzeo je jednu od najpoznatijih Rameauovih opernih melodija – Divljake iz Galantnih Indija – i stvorio atraktivne varijacije (današnjim bismo jezikom milenijalaca i Rameauov originalni napjev i Taprayevu obradu nazvali crowd-pleaser!), dok je Jacques Duphly u ukupno 4 knjige skladbi za čembalo ostavio posljednje vrhunce klavsenističke umjetnosti, koja zahtjeva od izvođača podjednak angažman kako u virtuoznim, tako i u ganutljivim stavcima – svjedočeći kako zvuk čembala u isto vrijeme može biti jako krhak i jako snažan.
Pavao Mašić
Pavao Mašić, dobitnik nagrade Grand Prix Bach i nagrade publike na Bachovom natjecanju orguljaša u Lausanni (2006.), razvija uspješnu karijeru koncertnog orguljaša i čembalista. Nakon završenih studija glazbe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (čembalo kod Višnje Mažuran, orgulje kod Marija Penzara i studij glazbene teorije pod mentorstvom Marka Ruždjaka), nastavio je poslijediplomske studije orgulja u Lausanni kod Kei Koito, te čembala u Freiburgu kod Roberta Hilla. Dodatne umjetničke impulse dobiva radom s istaknutim umjetnicima kao što su Bob van Asperen, Anđelko Klobučar, Ton Koopman, Laurence Cummings, Daniel Roth, Luigi F. Tagliavini i Christoph Bossert. U razdoblju od 2008. do 2013. kontinuirano se usavršava kod najistaknutijih čembalista današnjice kao što su Pierre Hantaї, Christophe Rousset i Skip Sempé, te u listopadu 2013. g. kao stipendist Francuske Akademije u Rimu odlazi na studijski boravak posvećen interpretaciji francuske glazbe za čembalo u Vili Medici. Zahvaljujući Fondaciji Royaumont usavršavao se u razdoblju od 2015. do 2021. na radionicama posvećenima D. Scarlattiju, F. Couperinu, C. Francku, O. Messiaenu i francuskoj orguljskoj glazbi – u okružju inspirativne Opatije Royaumont i Kraljevske kapele u Versaillesu - uz istaknute umjetnike kao što su Blandine Verlet, Veronique Gens, Aline Zylberajch-Gester, Pierre Hantaї, Jean-Baptiste Robin, Daniel Roth, Vincent Warnier i Thomas Lacôte.
Jedan od najafirmiranijih hrvatskih glazbenih umjetnika svoje generacije, Mašić od 1999. g. djeluje kao glavni orguljaš crkve sv. Marka na Gornjem gradu u Zagrebu gdje nastavlja bogatu tradiciju sviranja orgulja koja se u toj povijesnoj crkvi kontinuirano bilježi još od 1359. g. Usporedno djeluje u zvanju redovitog profesora na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Redovito koncertira solistički diljem Južne Amerike, Rusije, Europe i Izraela (Bogota, Moskva, Sankt Peterburg, Perm, Basel, Lausanne, Budimpešta, Bratislava, Beč, Freiburg, Zaragoza, Porto, Jeruzalem, Betlehem, Nazaret, Tel Aviv). Sudjeluje u radu žirija međunarodnih natjecanja, voditelj je Orguljaške ljetne škole koja se preko 30 godina održava u Šibeniku, a kao umjetnički voditelj festivala Orgulje sv. Marka zaslužan je za koncertna gostovanja dvadesetak svjetski istaknutih orguljaša koji su po prvi put nastupili u Hrvatskoj. Od 2000. svira orgulje u orkestru Opere HNK u Zagrebu.
Kvaliteta njegova umjetničkog djelovanja prepoznata je s više od 25 važnih inozemnih i domaćih nagrada (Ivo Vuljević, Kantor, Jurica Murai, Ivan Lukačić, Orlando, Porin, Milka Trnina, Nagrada grada Zagreba, Nagrada grada Šibenika) među kojima se izdvajaju nagrade na međunarodnim natjecanjima orguljaša u Lausanni, Zaragozi i Puli, a jedini je hrvatski kandidat koji je sudjelovao na čuvenom svjetskom natjecanju orguljaša u St. Albansu (UK) u više od 60 godina njegova postojanja. Iza njega su mnoge značajne izvedbe: Šest partita, Goldberg-varijacije i Umijeće fuge J. S. Bacha, ciklusi Uzašašće i Rođenje Gospodinovo O. Messiaena, integralne izvedbe orguljskih opusa J. S. Bacha, C. Francka i D. Buxtehudea (u suradnji s Antom Knešaurekom), koncerti za orgulje i orkestar Francisa Poulenca, Ante Knešaureka, Stjepana Šuleka i Silvija Foretića, kao i intenzivan rad na pripremi i tisku sabranih djela za orgulje Anđelka Klobučara i Franje Dugana, glavnih orguljaša zagrebačke katedrale u 20. stoljeću.
Snima za Hrvatsku radioteleviziju i Croatiu Records; raznolika diskografija uključuje šest solističkih albuma ovjenčanih s ukupno 12 Porina, od čega su čak dva albuma: 1685. Bach, Handel, Scarlatti (2011.) i Bach: Umijeće fuge (2017.) proglašeni najboljim klasičnim albumima godine.
