Pavao Mašić Cijeli svijet je pozornica

Cijeli svijet je pozornica

francuski zvuci čembala

Pavao Mašić, čembalo

Program

Jean-Philippe Rameau
Suita iz baletaPygmalion

1. Ouverture
2. Suite de danses pour la Statue: Air – Gavotte gracieuse – Menuet – Gavotte gaie – Chaconne vive – Loure très grave – Passepied vif – Rigaudon – Sarabande pour la Statue – Tambourin
3. Entrée – Pantomime niaise – 2ème Pantomime très vive
4. Air gracieux – Rondeau Contredanse

François Couperin

• 5ème Prélude (L'Art de toucher le clavecin)
• Rossignol-en-amour (Zaljubljeni slavuj)

Jean-François Tapray

• Les Sauvagesavec des variations

Jacques Duphly

• La Victoire
• Rondeau
• La de Belombre
• Les Grâces
• Chaconne

O programu

U djelima clavecinista, francuskih majstora čembalističkoga zvuka, glazba za čembalo u 18. stoljeću doživljava vrhunac po pitanju rafiniranoga zvuka i delikatne ugođajnosti, a globalno gledajući, njezin izraz kreće se u širokom rasponu od intimnih minijatura Françoisa Couperina do opernih uspješnica Jean-Philippea Rameaua. Suprotno danas uvriježenim predrasudama, mogućnosti nijansiranja na čembalu bile su iznimno bogate i raznovrsne, dokaz čega su i mnogobrojne tiskane zbirke i albumi djela za čembalo kojih je u periodu od osamdesetak godina – točnije od 1702. do 1782. – u Francuskoj evidentirano čak 188!

Atraktivnost poetičnog i virtuoznog izraza te bogata psihološka karakterizacija najrazličitijih tema – od portreta suvremenika, brojnih ličnosti iz visokoga društva, kao i onih iz kruga teatra, kraljevske opere, baleta i drame, pa sve do egzotičnih tema ili onih posve svakodnevnih – svjedoče o tome kako je čembalo bio medij na kojem se mogao uprizoriti širok raspon tema: mitoloških, ali i onih iz dvorske i ine svakodnevice te na taj način ozvučiti složene međuljudske odnose, od laskanja, preko kritiziranja, pa sve do izrugivanja. Čitav svijet uistinu je pozornica svakojakih likova, a za sve njih je – čini se – u francuskoj glazbi za čembalo u 18. stoljeću itekako bilo mjesta.

Vladari su često dobivali ulaštene portrete u vidu svečanih uvertira kojima se podcrtavalo njihov herojski i plemeniti karakter, a naivno intonirani portreti mladih djevojaka katkad su mogli biti shvaćeni doslovno (kao iskreno tonsko slikanje naivnih i zaljubljivih plemkinja) ili u prenesenom značenju (pa su naslovi poput Couperinove Sestre Monike zapravo aludirali na prenemaganje namještenih i okorjelih glumica, kojima je jedini cilj bio operušati kesu kakvog plemića).

Čini se kako je upravo Rameau bio zaslužan za konačnu transformaciju čembala iz instrumenta nježna zvuka i poetična izraza u onaj raskošna, orkestralna i opernoga zvuka. Nakon što je objavio niz svezaka glazbe za čembalo, možemo pratiti reakcije njegovih suvremenika koji odlučuju nastaviti na liniji orkestralnih efekata kakve pronalazimo redom u francuskome opernom repertoaru. Tako Pancrace Royer u predgovoru svojim djelima za čembalo navodi kako je dobar dio preuzet iz vlastitih opera, aranžiran za čembalo – budući da su rado slušane u teatru – te da je zadaća svirača da se na čembalu kreće u bogatom rasponu zvuka, od najtiših do najglasnijih efekata koje može pružiti čembalo s dvije klavijature.

Djela skladatelja generacije nakon Rameaua postepeno se približavaju dinamičkim mogućnostima glasovira (koje su francuski graditelji čembala počeli izrađivati sredinom 18. stoljeća). Jean-François Tapray uzeo je jednu od najpoznatijih Rameauovih opernih melodija – Divljake iz Galantnih Indija – i stvorio atraktivne varijacije, dok je Jacques Duphly u četirima knjigama skladbi za čembalo ostavio posljednje vrhunce klavsenističke umjetnosti koja zahtijeva od izvođača podjednak angažman u virtuoznim i ganutljivim stavcima – potvrđujući da zvuk čembala može biti i iznimno krhak i iznimno snažan.

Pavao Mašić

Pavao Mašić, dobitnik nagrade Grand Prix Bach i nagrade publike na Bachovom natjecanju orguljaša u Lausanni (2006.), razvija uspješnu karijeru koncertnog orguljaša i čembalista. Nakon studija glazbe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (čembalo – Višnja Mažuran; orgulje – Mario Penzar; glazbena teorija – Marko Ruždjak), nastavio je poslijediplomske studije orgulja u Lausanni kod Kei Koito te čembala u Freiburgu kod Roberta Hilla.

Dodatne impulse stječe radom s istaknutim umjetnicima kao što su Bob van Asperen, Anđelko Klobučar, Ton Koopman, Laurence Cummings, Daniel Roth, Luigi F. Tagliavini i Christoph Bossert. Od 2008. do 2013. kontinuirano se usavršava kod Pierre Hantaїa, Christophe Rousseta i Skipa Sempéa, a 2013. kao stipendist Francuske akademije u Rimu odlazi na studijski boravak posvećen interpretaciji francuske glazbe za čembalo u Vili Medici.

Zahvaljujući Fondaciji Royaumont usavršava se od 2015. do 2021. na radionicama posvećenima D. Scarlattiju, F. Couperinu, C. Francku, O. Messiaenu i francuskoj orguljskoj glazbi – uz Blandine Verlet, Veronique Gens, Aline Zylberajch-Gester, Pierra Hantaїa, Jeana-Baptistea Robina, Daniela Rotha, Vincenta Warniera i Thomasa Lacôtea.

Jedan od najafirmiranijih hrvatskih glazbenih umjetnika svoje generacije, Mašić od 1999. djeluje kao glavni orguljaš crkve sv. Marka u Zagrebu. Paralelno predaje na Muzičkoj akademiji, a solistički koncertira diljem Južne Amerike, Rusije, Europe i Izraela (Bogota, Moskva, Sankt Peterburg, Perm, Basel, Lausanne, Budimpešta, Bratislava, Beč, Freiburg, Zaragoza, Porto, Jeruzalem, Betlehem, Nazaret, Tel Aviv).

Sudjeluje u radu žirija međunarodnih natjecanja, vodi Orguljašku ljetnu školu u Šibeniku, a kao umjetnički voditelj festivala Orgulje sv. Marka zaslužan je za gostovanja dvadesetak najznačajnijih orguljaša koji su prvi put nastupili u Hrvatskoj. Od 2000. svira orgulje u orkestru Opere HNK u Zagrebu.

Dobitnik je više od 25 važnih inozemnih i domaćih nagrada (Ivo Vuljević, Kantor, Jurica Murai, Ivan Lukačić, Orlando, Porin, Milka Trnina, Nagrada grada Zagreba, Nagrada grada Šibenika). Sudjelovao je na natjecanjima u Lausanni, Zaragozi i Puli, a jedini je hrvatski kandidat na svjetskom natjecanju orguljaša u St. Albansu u više od 60 godina postojanja.

Snima za HRT i Croatia Records; diskografija uključuje šest solističkih albuma s ukupno 12 Porina, među kojima su 1685. Bach, Händel, Scarlatti (2011.) i Bach: Umijeće fuge (2017.) proglašeni najboljim klasičnim albumima godine.