Arijadna živi
Ovidije u srednjovjekovnoj i renesansnoj Italiji
Ensemble Dialogos
Katarina Livljanić, glas, umjetničko vodstvo
Albrecht Maurer, viola da braccio
Norbert Rodenkirchen, flaute
Bor Zuljan, lutnja
i
Pino De Vittorio, glas
Katarina Livljanić i Olivier Lexa, scenario
prema talijanskim prijevodima Ovidija (14-16. st.): F. Ceffi, D. da Monticello, A. Simintendi, G.-A. dell'Anguillara, L. Dolce
Olivier Lexa, režija
Katarina Livljanić, glazbena kreacija i rekonstrukcija
Bor Zuljan, Albrecht Maurer, Norbert Rodenkirchen, instrumentalni aranžmani
Matko Petrić, video
U novome projektu ansambla Dialogos, prošlost i sadašnjost susreću se u misterioznom labirintu: vođena zvukom svoga glasa, pjevačica stiže u ekstatični prostor, izvan vremena. Ona tamo susreće svoj vlastiti glas koji pjeva Ovidijeve stihove iz pera talijanskih srednjovjekovnih pjesnika, i otkriva da glas, upravo kao i duša, putuje kroz vrijeme, od tijela do tijela.
U tome inicijacijskom trenutku ona shvaća da je u jednome od prošlih života bila Arijadna, kćer Minosa, kralja Krete, zauvijek zarobljena uspomenom na atenskog heroja Tezeja. Upoznali su se između mora i kretskih maslinika, zaljubili se, ona mu je dala nit vodilju kroz labirint i pomogla mu da pobijedi monstruoznoga Minotaura. Na povratku prema Ateni, u zoru nakon ljubavne noći na otoku Naksosu, Arijadna se budi sama i shvaća da je Tezej otišao. Kamo je otišao? Zašto ju je napustio?
Izvori
Vjeran svojoj vlastitoj crvenoj niti u oživljavanju zaboravljenih srednjovjekovnih glazbenih svjetova, Dialogos stvara scenario za ovo djelo prema talijanskim prijevodima Ovidijevih Heroida i Metamorfoza iz pera toskanskih autora 14. stoljeća, Filippa Ceffija, Arriga Simintendija i Domenica da Monticella, te kasnijih generacija humanista, Giovannija Andree dell'Anguillare i Lodovica Dolcea, koji su u 16. stoljeću prepjevali prozne prijevode svojih prethodnika, koristeći popularnu formu ottava rima, tip improvizirane poezije, i do danas omiljene među talijanskim tradicijskim pjesnicima.
Glazba
U humanističkim salonima i accademiama, muziciralo se u različitim sastavima, izvodile su se preradbe madrigala za glas i instrumentalnu pratnju te improvizirala pjevana poezija. Cantori al liuto, poput Ippolita Tromboncina, kojega spominje i sam Lodovico Dolce, pjevali su uz lutnju ili druga glazbala. Za Dolceovu tragediju Troiane, nesačuvane glazbene intermedije napisao je skladatelj Claudio Merulo, tadašnji orguljaš u sv. Marku. Cornelio Frangipane, autor Tragedie (1574.) spominje Merulovu glazbu i u svome djelu, prisutnu ne samo u intermedijima i korovima između dramskih scena, nego čak i u deklamaciji teksta različitih uloga. Nažalost, riječ je o glazbi čiji su zapisi izgubljeni, no sačuvani oblici pjevane poezije poput strambotta, giustiniana, gregeschi, svjedoče o poroznim granicama između renesansne polifonije i njezinih adaptacija u svijet pjesnika-pjevača u humanističkim salonima i kazališnim predstavama.
Na temelju glazbenih izvora talijanskog Trecenta i studiola firentinskih humanista fasciniranih antikom, te improvizacijskih tehnika ottave rime, Katarina Livljanić i Dialogos stvaraju glazbenu kreaciju prepunu vokalnih i instrumentalnih boja, donoseći istodobno pred današnju publiku najautentičnije umijeće srednjovjekovnih i humanističkih glazbenika - umjetnost improvizacije.
Režija
Režija postavlja u središte tijela dvoje ljubavnika i kontraste koje stvaraju govor/tišina, sjena/svjetlo, pokret/nepomičnost, tenzija/opuštanje... Taj dualizam vodi trećoj realnosti, vječnoj realnosti mita. U dijalogu scenskoga prostora i video projekcija, svjetlo prati dvoje ljubavnika senzualnim sjenama chiaroscuro vizija.
U ovome scensko-glazbenome projektu, Ovidijev tekst Heroida, ljubavnih pisama mitoloških heroina njihovim ljubavnicima, nadilazi antiku i postaje priča o našim dušama, pozivajući nas na putovanje kroz intimne labirinte naših vlastitih života.
Arijadna živi - utjelovljena karizmom Pina De Vittoria i Katarine Livljanić, u rafiniranoj poetskoj režiji Oliviera Lexe - je riznica oslobođena drevnih oklopa i uronjena u stvarni život. Naša Arijadna nije artefakt iz davnina, upravo kao što ni mitovi nisu relikvije prošlosti. Oni - zauvijek - govore o sadašnjosti. Oni su dokaz da život nije dovoljan, i da je čovjek uistinu živ tek nekoliko sati vlastita života.
