Opera HNK u Zagrebu

U jeku Ilirskoga preporoda, 1843. godine, Ognjan Štriga, vatreni ilirac i glazbenik nagovorio je dramatičara Janka Cara neka napiše libreto po kojemu bi Vatroslav Lisinski skladao prvu hrvatsku operu. Dimitrija Demeter preradio je libreto, a Lisinski je skladao Ljubav i zlobu, prvu izvornu hrvatsku operu u dva čina, praizvedenu 28. ožujka 1846., u kojoj su sudjelovali hrvatski pjevači, svi uvježbani amateri; Sidonija Rubido, Ljudevit Pichler, Kamilo Wiesner Livadić, Alberto Ognjan Štiga i Franjo Störger Stazić. Poslije uspostave jezične i umjetničke autonomije Drame 1860., upravo je kroz žanr pučkoga igrokaza s pjevanjem, stvorena jezgra kazališnoga orkestra, a dramski glumci pojačani pjevačima omogućili su pojavu operete.

Freudenreichovom zaslugom 8. studenog 1863. izvedena je i prva opereta na hrvatskome jeziku – Offenbachova Svadba kod svjetiljaka, a 1868. izvedena je i hrvatska opereta Mornari i đaci Ivana Reyschila. Od tada se formira jezgra budućega opernog ansambla (solisti – zbor – orkestar). August Šenoa se u svojem kratkom mandatu na čelu kazališta zalagao za dolazak afirmiranoga operetnog skladatelja i dirigenta Ivana pl. Zajca iz Beča u Zagreb kako bi organizirao rad stalne hrvatske opera. Pod Zajčevim vodstvom Opera počinje s radom 2. listopada 1870. izvedbom njegova Mislava. Kao ravnatelj Zajc na repertoar postavio pedesetak opernih djela i desetak opereta, redom velikih skladatelja kakvi su G. Verdi, V. Bellini, G. Donizetti, C. M. Weber, F. Suppé, W. A. Mozart, V. Lisinski i B. Smetana, a izveden je i niz njegovih djela; Ban Leget, Nikola Šubić Zrinjski, Lizinka, Zlatka... Zajc je oblikovao glazbeno-scensku umjetničku granu, stvarajući osnove daljnjega profesionalnog razvoja: stasavaju prvi naši profesionalni pjevači, dok se ansambl popunjava i dolaskom inozemnih umjetnika. U toj prvoj fazi veliki su operni umjetnici Josip Kašman, Milka Trnina, Franjo Störger Stazić, Ilma Murska-Pukšec, Matilda Mallinger-Schimmelpfenig, Irma Terputec-Terée. Ivan pl. Zajc na čelu Opere ostao je do 1889. kada je ona, unatoč velikoj popularnosti, po prvi put ukinuta, a glazbeno-scenski kontinuitet se održavao stagionama i gostovanjima.

Operu je ponovno uspostavio Stjepan Miletić, prvo s ravnateljem Franjom Rumpelem, a zatim s dirigentom Nikolom Fallerom koji u razdoblju od 1896. do 1901. bitno proširuje repertoar djelima Beethovena, Wagnera, Čajkovskoga, Bizeta, Puccinija, Masseneta, praizvedbom Lisinskijeva Porina 1897. i još nekih djela hrvatskih i slovenskih skladatelja poput Berse, Parme, Vilhara Kalskoga, Albinija.

Drugi put Opera je ukinuta 1902., a zatim definitivno uspostavljena 1909., od kada neprekinuto kontinuirano djeluje do danas, što je jedna od najvećih zasluga intendanta Vladimira Treščeca. Od ponovne uspostave započinje treće razdoblje zagrebačke Opere pod vodstvom skladatelja Srećka Albinija (1909. – 1918.), kada ona doživljava konačnu afirmaciju u nacionalnim i međunarodnim okvirima. Raskid s romantičarskom opernom tradicijom 1911. donose ključna modernistička djela hrvatske operne glazbe – Oganj Blagoja Berse i Povratak Josipa Hatzea. Uz Srećka Albinija, Nikolu Fallera i Milana Zunu kao dirigenti se afirmiraju Milan Sachs, Krešimir Baranović i Friderik Rukavina. Redateljski aspekt operne izvedbe postaje sve važniji, pa je Ivo Raić prvi u nizu naših redatelja koji istodobno rade i dramske i operne predstave poput Branka Gavelle i Tita Strozzija, kao i scenografi Branimir Šenoa, Tomislav Krizman, Ljubo Babić, Marijan Trepše. U ansamblu su angažirani veliki pjevači poput Maje Strozzi Pečić, Vere Schwarz, Irme Polak, Josipa Križaja.

Tijekom Prvoga svjetskog rata praizvode se djela Božidara Širole, Frana Lhotke, Petra Konjovića, a ansamblu se pridružuju Marta Pospišil Ivanov, Ljubica Oblak Strozzi, Josip Rijavec. U vrijeme Benešićeve intendanture, pod vodstvom skladatelja i dirigenta Petra Konjovića opernom scenom dominira nacionalni i slavenski repertoar – praizvode se djela Antuna Dobronića i Luje Šafraneka Kavića te izvode djela Musorgskoga, Borodina, Rimski-Korsakova, Smetane.

Između dva svjetska rata, Operu kao ravnatelj vodi skladatelj Krešimir Baranović, od 1929. do 1940., ostvarivši iznimno raznolik repertoar te visoke interpretativne dosege na europskoj razini: izvodi se niz suvremenih modernih opera te prva tri dijela Wagnerova Prstena Nibelunga. Proširuje se domaći repertoar te se uz Konjovića, Dobronića, Šafraneka Kavića i Odaka, Zajčeve operete izvode i Tijardovićevi Splitski akvarel i Mala Floramy. Godine 1935. praizvodi se Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca, kao vrhunac nacionalnoga pravca hrvatske glazbe. Djela Jakova Gotovca, Krešimira Baranovića, Borisa Papandopula ključna su unutar razvoja hrvatske operne glazbe. Mnogi članovi ansambla karijeru nastavljaju i poslije rata – Aleksandar Griff, Ančica Mitrović, Nada Tončić, Vilma Nožinić, Zlata Gjungjenac Gavella, Marija Podvinec, Mario Šimenc, Josip Gostič, Drago pl. Hržić, Dragica Martinis, Dragutin Bernardić, Gregor Radev, Bianka Dežman, Marijana Radev. Mnogi od njih ostvaruju i inozemne karijere; članica zagrebačke Opere bila je i naša najveća međunarodna operna zvijezda Zinka Kunc Milanov, a dvoje pjevača, Tomislav Neralić i Srebrenka-Sena Jurinac također su ostvarili iznimne karijere na inozemnim pozornicama. Kao dirigent karijeru započinje i Lovro pl. Matačić, koji je postao naše najznamenitije svjetsko dirigentsko ime. U kazalištu u Tuškancu i u Malome kazalištu prikazuju se operete. U ratnim godinama operni život u Zagrebu ne prestaje , izvode se nova hrvatska djela, opere Ive Paraća, B. Papandopula, I. Lhotke Kalinskoga.

Poslije Drugoga svjetskog rata na čelu Opere je dirigent Milan Sachs (1945. –1955.), čiji je mandat jedno od najblistavijih opernih razdoblja: operni ansambl je izvrstan, a operni studio održava visoke izvedbene umjetničke kriterije. Kao dirigenti nastupaju Mladen Bašić i Berislav Klobučar, uz niz novih pjevača poput Janje Hanžek, Nade Puttar Gold, Ratimira Delorka, Nonija Žuneca, Rudolfa Francla, Franju Paulika, Frana Lovrića i najomiljenijega zagrebačkog baritone Vladimira Ruždjaka. Početkom pedesetih praizvedena su i nova djela Gotovca, Tijardovića, Brkanovića, kao i suvremena djela Brittena, Ravela, Stravinskoga.

Prema drugoj polovici pedesetih godina bitno se mijenja i redateljska umjetničko-estetska scenska slika. Kao redatelj potvrđuje se Vlado Habunek, posebice u suvremenom repertoaru, a novi interpretativni pristup operi pokazuje Kosta Spaić u željeznome i suvremenom repertoaru pojednako. Dugogodišnji je kućni redatelj Stanko Gašparović. Gostovanjem u Londonu 1955. Godine, Opera započinje niz inozemnih gostovanja i turneja, koje potvrđuju visoku izvedbenu razinu nacionalnoga opernog stvaralaštva. Osim što su kroz povijest u Zagrebu gostovale velike operne kuće te pojedinačno i dirigenti i pjevači, primjerice Fedor Šaljapin, od dolaska tenora Jussija Björlinga 1954. godine, započinje niz gostovanja velikih pjevača na sceni HNK u Zagrebu koji traje sve do danas. Od 1955. do 1958., kad je na čelu Opere Mladen Bašić, nižu se praizvedbe domaćih i suvremenih djela, u ansambl dolaze Mica Glavačević, Mirka Klarić, Branka Stilinović, a repertoar nose Badema Sokolović, Milka Bertapelle, Josip Šutej, Piero Filippi, Tugomir Alaupović, Duško Kukovec.

Velike uspjehe u inozemstvu Opera ostvaruje na čelu s direktorom Ivom Vuljevićem od 1959. do 1965. Antologijske predstave su Prokofjevljevo Vjenčanje u samostanu i Šostakovičeva Katarina Izmajlova, obje u Spaićevoj režiji te Boris Godunov Musorgskoga u Habunekovoj režiji. Nižu se gostovanaj u Parizu, Berlinu, Bologni, Napulju, nizozemskim gradovima. Velikim brojem izvedaba ravna Milan Horvat. U to vrijeme osniva se Muzički biennale, praizvodi Šulekov Koriolan, Gotovčev Dalmaro i Stanac, izvodi Prokofjevljev Rat i mir u kojemu debitira svjetski slavna Ruža Pospiš Baldani. Vuljevića nasljeđuje Nikša Bareza (1965.–73.), učenik Milana Sachsa, koji u Operi održava visoku umjetničku razinu, a poslije kao dirigent stvara veliku inozemnu karijeru. Na njegovu se repertoaru kao antologijske produkcije izdvajaju Wagnerovi Majstori pjevači u režiji Petera Lehmanna i Prokofjevljeva Zaljubljen u tri naranče u Spaićevoj režiji. Kao dirigenti otada djeluju Miro Belamarić, Karlo Kraus, Jovan Šajnović, a nova su solistička imena Nada Ruždjak, Majda Radić, Božena Ruk Fočić i Franjo Petrušanec, poslije i Krunoslav Cigoj. Godine 1965. Opera doživljava uspjeh na turneji u Japanu, a u istome razdoblju nižu se i brojna europska gostovanja.

Od sedamdesetih pa sve do danas, u različitim repertoarnim koncepcijama ravnatelja zagrebačke Opere, nižu se predstave i uloge mnogih naših međunarodno priznatih umjetnika. Osamdesetih na sceni HNK oduševljava Norma u interpretaciji svjetski slavne Ljiljane Molnar Talajić i Dunje Vejzović. Također pod Belamarićevim dirigentskim vodstvom značajna su izvedbe wagnerovih Walküra i Rajnina zlata, a krajem osamdesetih slijedi niz važnih gostovanja (Brno, Berlin, Salzburg, Sankt Peterburg, Moskva, Kijev, Luksemburg). Repertoar sedamdesetih i osamdesetih nosi brojan solistički ansambl različitih generacija: Branka Beretovac, Ante Mijač, Mila Kirinčić, Mirjana Bohanec Vidović, Blaženka Milić, Ferdinand Radovan, Stojan Stojanov, Zlatko Foglar, Boris Vajda, Marijan Jurišić, Jasna Podolšak, potom Veneta Janeva Iveljić, Ivanka Boljkovac, Josip Lešaja, Hrid Matić, Neven Belamarić. Ravnatelji Opere su Karlo Kraus, Zlatko Stahuljak, Maksimilijan Cenčić, Vladimir Benić, Janko Kichl, Vladimir Kranjčević, Zoran Juranić, Brano Mihanović, a od 2014. ponovno Nikša Bareza.

U vrijeme Domovinskoga rata naglasak je na domaćemu stvaralaštvu, koje se interpretira pod dirigentskim vodstvom Nikše Bareze, Mladena Bašića, Vjekoslava Šuteja, Vladimira Kranjčevića, ponajviše u režijama Petra Selema i Krešimira Dolenčića. Repertoar nose i pjevači Cecilija Car, Vitomir Marof, Janez Lotrič, Zrinko Sočo, Sotir Spasevski, Ivica Trubić… a sve do danas ansambl Opere neprestano se obnavlja novim generacijama pjevača.

Kroz povijest Opere linije željeznoga repertoara, domaćega i stranoga te suvremenog repertoara izmjenjuju se različitim ritmovima i opsezima ovisno o umjetničkim koncepcijama ravnatelja. Kao ugledan ansambl koji se uskoro sto pedeset godina izgrađivao na jakim solističkim i dirigentskim imenima, Opera je gostovala na mnogim inozemnim pozornicama, i uzvratno – u njezinim su produkcijama kontinuirano gostovali brojni strani pjevači i dirigenti.

Orkestar Opere HNK u Zagrebu

Za osnutak stalnoga kazališnog orkestra presudna je bila godina 1863., kada je tadašnji ravnatelj kazališta Josip Freudenreich u stalni repertoar uvrstio i operetu, iako je orkestar postojao od 1850. Dolaskom Ivana pl. Zajca i utemeljenjem zagrebačke Opere 1870. godine, ustanovljen je stalni operni orkestar koji je Zajc popunio učiteljima s muzičke škole Hrvatskoga glazbenog zavoda, povećavši broj glazbenika na 24. Uz stalne operne i operetne predstave orkestar Opere Hrvatskoga narodnog kazališta izvodi, već od 1871. godine i simfonijsku glazbu na koncertima.

Poslije Prvoga svjetskog rata Orkestar se povećao te je brojao 51 glazbenika, dok danas ima 75 stalnih članova. Uz sudjelovanje u brojnim opernim i baletnim produkcijama u matičnoj kući, mnogi članovi Orkestra zagrebačke Opere nastupaju u različitim komornim ansamblima te kao solisti, ili kao nadopune drugim orkestrima.

U Orkestru zagrebačke Opere djelovali su mnogi ugledni glazbenici te njime ravnali brojni ugledni dirigenti poput Ivana pl. Zajca, Richarda Straussa, Milana Sachsa, Jakova Gotovca, Ive Brkanovića, Krešimira Baranovića, Lovre pl. Matačić, Borisa Papandopula, Lamberta Gardellija, Mladena Bašića, Milana Horvata, Nikše Bareze, Oskara Danona, Mire Belamarića, Same Hubada, Vladimira Kranjčevića, Igora Kuljerića, Vjekoslava Šuteja, Zorana Juranića, Mladena Tarbuka, Ivana Repušića, Miroslava Homena, Lorisa Voltolinija, Pavla Dešpalja, Krešimira Šipuša, Aapoa Häkkinena, Daniela Liptona, Thomasa Conlina, Fuada Mansurova, Tiziana Severinija, Ive Lipanovića, Saše Britvića, Pascala Rophéa, Mihaila Sinkeviča, Davora Krnjaka, Paula Hoskinsa, Diana Tchobanova, Miroslava Salopeka i mnogih drugih.

Orkestar zagrebačke Opere dobio je Nagradu Milka Trnina 2004. godine za izvedbu Šostakovičeve opere Lady Macbeth Mcenskog okruga te Nagradu Tito Strozzi 2015. godine za cjelokupni umjetnički angažman u sezoni 2014./15.

Zbor Opere HNK u Zagrebu

Stalna Opera u Zagrebu osnovana je 1870. godine, a prvi ravnatelj bio je ugledni hrvatski skladatelj i dirigent Ivan pl. Zajc. Osnutkom Opere započeo je djelovati i stalni operni Zbor, koji je u to vrijeme imao 13 muških i 13 ženskih članova. Od samoga početka sudjelovao je u opernim i operetnim predstavama koje su se izvodile u matičnoj zgradi i u Malome kazalištu na Tuškancu.

Zbor je sudjelovao u brojnim opernim izvedbama različitih stilova, a između dva svjetska rata i u brojnim izvedbama oratorijskih djela. U repertoaru su zastupljena svjetska i domaća operna djela, a osobito mjesto zauzimaju brojne praizvedbe hrvatskih opera. Na svim gostovanjima od Tokija do Berlina, kao i u vlastitoj zemlji, zbor je uvijek dobivao najviše ocjene stručne kritike. Posebnu čast zagrebački je Zbor doživio pozivom Herberta von Karajana na sudjelovanje u izvedbama opere Boris Godunov Musorgskoga na Svečanim ljetnim igrama u Salzburgu 1965., 1966. i 1967. godine.