Balet HNK u Zagrebu

Prvi podaci o plesnim priredbama i baletnim divertismanima u izvedbama njemačkih putujućih družina postoje od kraja 18. stoljeća, kada u Zagreb dolazi Karel Carolus Freudenreich, omiljeni zagrebački glumac, pjevač i plesač. Njegov unuk Josip Freudenreich prvi je zagrebački koreograf (kolo u predstavi Graničari) i autor prvih hrvatskih pantomima koje se izvode od 1862. o pokladama. Godine 1859. u Zagreb dolazi baletni umjetnik, koreograf i plesni pedagog Pietro Coronelli i otvara prvu plesnu školu koja povezivanjem s kazalištem postaje prva baletna vježbaonica. Razvoj baletne umjetničke grane započinje utemeljenjem Opere. Poslije pantomima i živih slika, nova se umjetnička grana rađa prvotno kao dio glazbenih predstava. Utemeljitelj i ravnatelj Opere Ivan pl. Zajc zna važnost izvođenja baletnih scena u opernim djelima, pa 1876. angažira primabalerinu iz Amsterdama Ivanu Freisinger. Ona koreografira baletne brojeve u praizvedbi predstave Nikola Šubić Zrinjski 4. studenog 1876., što je prvi put u povijesti navedeno u kazališnoj cedulji kao i imena plesnih izvođača, stoga se taj datum uzima kao početak povijesti Baleta, iako je još godinama bio sastavnica Opere. Freisinger je godinama angažirana kao balerina, koreografkinja i baletna pedagoginja te autorica baletnih umetaka u operama i operetama. U okviru opere 3. ožujka 1892. izveden je prvi cjelovečernji balet u Zagrebu, Vila lutaka Josepha Bayera u koreografiji bečkoga baletnog majstora Leopolda Gundlacha te u izvedbi plesno nadarenih članova Drame!

Ponovno pokrećući rad Opere Stjepan Miletić je organizirao Balet kao samostalnu kazališnu granu, angažirao strane umjetnike (primabalerinu Emu Grondonu, baletnoga majstora Otokara Bartika, plesački par Achillea i Aloisiju Viscuzi…) te pokrenuo dječju baletnu školu. Prva velika baletna premijera, pantomima u tri slike Đačka ljubav, u Bartikovoj koreografiji, ne nailazi na odobravanje publike zbog njemačkoga sadržaja, za razliku od Delibesove Kopelije / Coppélie, s Grondonom u glavnoj ulozi. Prvom domaćom praizvedbom smatra se balet Na Plitvička jezera Srećka Albinija, prema Miletićevoj zamisli i koreografiji Eme Grondone.

Ponovnim ukidanjem Opere 1902. godine i Balet zamire te nema samostalnoga programa gotovo dvadeset godina, osim baletnih umetaka u opernim dječima od obnove 1909. godine. Baletna grana doživljava procvat tek 1921. godine, angažiranjem primabalerine moskovskoga Boljšog teatra i članice Djagiljevljeve trupe Margarete Froman te njezine braće plesača- solista Maksimilijana i Valentina i scenografa Pavela. Postavljajući čvrste temelje hrvatskoj baletnoj umjetnosti, Fromanova je svojim radom obilježila tridesetak godina baletne povijesti. Sastav ansambla kojemu je Fromanova na čelu proširuje se nekolicinom ruskih plesača koji su također došli poslije turneje, a među baletnim umjetnicima nalaze se i neka buduća velika imena: Draga Špoljarić, Paula Hudi, Zlata Lanović, Mia Čorak i Oskar Harmoš. Stvarajući samostalni baletni segment, M. Froman temelji ga na djagiljevljevskom repertoaru te na ruskim djelima, među kojima su primjerice II. i IV. čin Labuđega jezera i dio Orašara Čajkovskoga, Šeherezada Rimski-Korsakova, Petruška Stravinskoga, Karneval Schumanna.

U kontekstu stvaranja nacionalnoga glazbenog izraza u tridesetima, u repertoar uvrštava velik broj nacionalnih djela: koreografira balet Svatovac Baranovića 1922., antologijsku baletnu praizvedbu Baranovićeva Licitarskog srca 1924., Cvijeće male Ide 1925. i Sjene Božidara Širole 1923., Figurine Luje Šafrankea Kavića. Od 1927. Fromanova je u Beogradu i vraća se u Zagreb 1934., kada prestaje plesti, baveći se otada samo koreografskim i pedagoškim radom. Osim svega je i uspješna redateljica tridesetak opera, među kojima i praizvedbe Gotovčeva Ere s onoga svijeta 1935. u kojemu je postavila i poznato Završno kolo. Godine 1930. koreografira pantomimski balet s pjevanjem Zlato Borisa Papandopula, prvoga mlađeg baletnog skladatelja koji tim djelom započinje dugogodišnju suradnju s Baletom – Grand- hotel 1967., Tri kavalira frajle Melanije 1976., Kraljevo 1990. Fromanova otvara i baletnu školu koju pohađa Mia Čorak, buduća svjetski slavna balerina poznata kao Slavenska, koja ostaje u zagrebačkome ansamblu samo dvije sezone plešući velik solistički repertoar kao prva domaća primabalerina. Po njezinu odlasku nasljeđuju je Vera Milčinović Tashamira i Mercedes Goritz Pavelić, kasnije međunarodno afirmirane umjetnice suvremenoga plesa. Fromanova postavlja Baranovićeva Imbreka z nosom 1935., a iste godine praizveden je u Zürichu jedan od najizvođenijih hrvatskih baleta Đavo u selu Frana Lhotke, u zamisli, koreografiji i izvedbi Pije i Pina Mlakara. Zagrebačka premijera bila je 1937., a glavne uloge plesali su Mlakarovi, Olga Orlova i Oskar Harmoš, legendarni Đavo koji je tu ulogu do 1960. otplesao više od dvije tisuće puta. Premijera Đavla u selu jedan je od važnih profesionalnih i umjetničkih dometa epohe. U koreografiji i režiji M. Froman, izvedena je 1940. godine prva integralna verzija Labuđeg jezera, a jedna od njezinih značajnijih koreorafija je Romeo i Julije Prokofjeva 1948., a ta je predstava prva baletna verzija Romea i Julije, koju je vidjela londonska publika.

Od 1941. do 1953. godine Balet vodi plesački par Ana Roje i Oskar Harmoš, koji ostvaruju i niz koreografija. Posebice je važan pedagoški rad Ane Roje i povezivanje kazališta s Baletnom školom osnovanom 1949., iz koje izlaze prvi plesači akademske naobrazbe, čime se podiže profesionalna razina ansambla. Od 1951. do 1955. na čelu Baleta je koreograf Milorad Jovanović, koji koreografira Apollona Musagètea Stravinskoga, Francescu da Rimini Čajkovskoga i dr. Pedesetih godina čileanski umjetnik Octavio Cintolesi koreografira u neoklasičnome stilu, a kao solist i koreograf javlja se i Dimitrije Parlić s predstavama Kineska priča Baranovića, Čudesni mandarin Bartóka, Ohridska legenda Hristića.

Poslije primabalerine Ane Roje afirmira se niz novih balerina: Sonja Kastl, Zlatica Stepan, Nevenka Biđin, Đurđica Ludvig, Zlata Lanović, Ivanka Žunac, Vjera Marković, Slavica Prebeg, Marina Lončar i dr. Tada stasa i umjetnički snažan muški dio ansambla: Nenad Lhotka, Milko Šparemblek, Frane Jelinčić, Ivica Sertić, Vlado Sertić, Veseljko Sulić, Drago Boldin, uskoro i Damir Novak.

Mnogi od njih odlaze u inozemstvo i kao afirmirani umjetnici povremeno koreografiraju in a zagrebačkoj sceni (Lhotka, Sertić, Šparemblek, Sulić, Jelinčić, Boldin). Šezdesetih se ističe umjetnička pojava Maje Bezjak i njezina partnera Damira Novaka, koji je godinama nosio repertoar te bio ravnatelj Baleta od 1978. do 1981. Primabalerina Vesna Butorac Blaće tridesetak je godina provela na zagrebačkoj baletnoj sceni, dugo vremena noseći repertoar i ostvarivši velik broj iznimnih baletnih kreacija. Uz njezin rad vezano je i koreografsko ime Waczlawa Orlykowskoga, s kojim je puno surađivala na matičnoj pozornici i inozemstvu, a koji je od 1970. na zagrebačkoj sceni više puta postavio Orašara, Pepeljugu, Romea i Juliju, Trnoružicu.

Balet se u potpunosti odvojio od Opere 1965. godine, a prva ravnateljica bila je Sonja Kastl, koja je s Nevenkom Biđin koreografirala mnoga suvremena djela hrvatskih skladatelja; Simfoniju o mrtvom vojniku Sakača, Čovjeka pred zrcalom Kelemena, Tri kavalira frajle Melanije Papandopula i dr. Kao solistice u reperoar se uključuju i Silva Muradori, Melita Skorupski, Milena Leben, Maja Srbljenović Turcu, Božica Lisak. Uz Damira Novaka podjednako u klasičnome i modernom repertoaru ističu se Marin Turcu, Stane Leben, Štefan Furijan te Juraj Mofčan, Mladen Drakulić, Antonije Maksimović, Zoran Grgić, Marijan Babić, Guy Perkov, Pavel Rotaru. Kao plesači i koreografi djeluju Miljenko Vikić i Zvonimir Reljić, a angažirano je i puno renomiranih stranih koreografa: R. V. Zaharov, O. Danovski, W. Orlikowsky, N. Dixon.

U repertoarnoj i stilskoj raznolikosti, od klasičnih do suvremenih baletnih djela, posebno mjesto zauzimaju autorski baleti Milka Šparembleka, plesača i koreografa međunarodne karijere. Šparemblek je u Zagrebu od 1975. postavio desetak baletnih djela, spomenimo Trijumf Afrodite Orffa, Lice Berioa, Sedam smrtnih grijeha Weilla - Brechta, Pjesme ljubavi i smrti Mahlera, Carmina Krležiana Frane Paraća, Amadeus monumentum, do posljednjega 2015. godine Johannes Faust passion na glazbu Bacha, Frangeša i nepoznatih srednjovjekovnih autora. U novoj generaciji baletrina sedamdesetih godina počinju dominirati današnje nacionalne prvakinje – Irena Pasarić i Almira Osmanović, različitih umjetničkih profila i preferencija, ali obje destljećima prisutne u svim repertoarnim segmentima. Solistice su bile Lydija Mila, Ljiljana Gvozdenović, danas koreografkinja, Spomenka Šparemblek, Suzana Bačić, a nešto kasnije Nataša Sedmakov, Mihaela Devald, Milka Hribar Bartolović, dok među plesačima glavne uloge niz godina nose Sorin David i Ostoja Janjanin, a zatim Svebor Sečak, Dubravko Kolšek i dr.

Papandopulovo Kraljevo u koreografiji Drage Boldina znakovito se praizvodi 1990., a značajne predstave u tim godinama su Balade… koje donosi vjetar Wellenkampa, Hommage à Carl Orff (Carmina burana Boldina i Šparemblekov Trijumf Afrodite). Pojavljuju se novi plesači: Mihaela Devald, Mateja Pučko Petković, Milka Hribar Bartolovoć, Olja Jovanović, Staša Zurovac, a pridružuju im se i Andrej Izmestjev, Ilir Kerni, Ervina Sulejmanova, Saule Ashimova i dr.

Poslije Lea Stipaničića i Milka Šparembleka, na čelu Baleta je Almira Osmanović od 1994. do 2002., koja je ranjena zajedno s još petnaestak kolega 3. svibnja 1995., kada je granata pogodila baletnu dvoranu u napadu na centar Zagreba. U tim teškim godinama osnažila je baletni ansambl, između ostaloga i pokretanjem koreografskih radionica za članove Baleta pod naslovom Večer mladih koreografa te pozivima mnogim domaćim koreografima, primjerice Ivici Sertiću, Milku Šparembleku, Staši Zurovcu, Dinku Bogdaniću, koji postaje ravnatelj Baleta 2002. i ostaje do dolaska nacionalne prvakinje Irene Pasarić na čelo Baleta 2004. , a koja ga vodi do 2013. U sezoni 2013./14. dužnost ravnatelja Baleta vrši Svebor Sečak, kada na čelo, poslije uspješne međunarodne baletne karijere dolazi Leonard Jakovina.

U zagrebačkome Baletu kontinuirano gostuju strani plesači, koreografi i pedagozi, a još od tridesetih godina 20. stoljeća naši baletni umjetnici gostuju i afrimiraju se na svim velikim svjetskim baletnim pozornicama.