Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu najstarija je hrvatska kazališna ustanova koja službeno započinje s radom 24. studenoga 1860. Kazalište je zakonski utemeljeno 24. kolovoza 1861., kad ga je Sabor Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije donošenjem Članka LXXVII primio kano imovinu narodnu pod svoju zaštitu te mu, po uzoru na Comédie-Française i Burgtheater, osigurao trajnu administrativnu i financijsku potporu. Međutim, nacionalno je kazalište starije barem dva desetljeća, doduše tek kao zamisao te niz poticaja i pokušaja da se ta zamisao ostvari. Njegovo je utemeljenje bila jedna od najvažnijih zadaća preporodnoga kulturnog programa.

Na poziv Ilirske čitaonice, a napose zalaganjem Dimitrija Demetera, u Zagreb su već 1840. došli novosadski glumci te, ojačani još malobrojnim domaćim silama i pod imenom Domorodno teatralno društvo, 10. lipnja 1840. izveli Kukuljevićevu povijesnu dramu Juran i Sofija. U Hrvatskoj su ostali do jeseni 1841., ostvarivši najmanje 45 premijera, dokazavši time da Zagreb može okupiti glumce koji će uvježbati i izvesti po jedan novi naslov tjedno, da ima dramatičare, dramaturge i prevoditelje koji će im za to priskrbiti dovoljno tekstova na hrvatskom jeziku te da, napokon, ima i publiku koja će te predstave pratiti.

Ta je publika, nakon odlaska Novosađana i u doba pojačane germanizacije za Bachova apsolutizma, ipak s vremena na vrijeme, uz njemačke predstave, mogla vidjeti i poneku hrvatsku izvedbu, primjerice Nemčićev Kvas bez kruha ili Freudenreichove Graničare, a već 1846. i praizvedbu prve hrvatske opere Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog, što je pridonosilo održavanju živom ideje o vlastitome nacionalnom teatru.

Dana 24. studenoga 1860. demonstracijama je prekinuta izvedba predstave njemačke družine u Stankovićevu kazalištu na Markovu trgu, a od sljedeće se večeri s te pozornice čuo samo hrvatski jezik, čime je započela povijest institucionalnog i neprekidnog kazališnog rada. U početku su repertoar i stil oblikovali ponajprije Demeter i Josip Freudenreich, nakratko je umjetnički ravnatelj bio i August Šenoa, a dolaskom Ivana Zajca 1870. uspostavljena je stalna Opera.

Godinom početka isprekidanoga djelovanja Baleta, koji se kao treća umjetnička sastavnica, ravnopravna Drami i Operi, uzima 1876. godina, i to praizvedba Zajčeva Nikole Šubića Zrinskoga. Vrijeme je to u kojem Zagreb dobiva i prve dramske i operne zvijezde: Mariju Ružičku Strozzi i Andriju Fijana te Milku Trninu i Josipa Kašmana.

Prva polovica 1920-ih, kada su Kazalište vodili intendant Julije Benešić, ravnatelj Drame i redatelj Branko Gavella te ravnatelj Opere Petar Konjović, protekla je u znaku visokih umjetničkih dometa svih triju kazališnih ansambala. Praizvedene su drame dotad neprihvaćenog Miroslava Krleže, kao i djela Begovića, Tita Strozzija – koji je i glumio i režirao – Josipa Kulundžića i Kalmana Mesarića. Hrvatsko je kazalište među prvima u Europi prepoznalo i posebnost Pirandellova teatralizma.

Uz vrhunska djela europske glazbe, izvedene su i opere hrvatskih skladatelja Antuna Dobronića, Krste Odaka i Krešimira Baranovića. Baranović je skladao i balet Licitarsko srce, koji je koreografirala Margareta Froman. Scenografi, ponajprije Ljubo Babić i Vasilij Uljaniščev, doveli su likovni ekspresionizam na zagrebačku pozornicu, a glumci su se obrazovali u Državnoj glumačkoj školi.

Tridesete godine donijele su smanjenje financijske potpore i povećanje političkog nadzora, no Kazalište je i u takvim okolnostima uspijevalo održati dosegnutu umjetničku razinu. Uz već afirmirane dramatičare, prvim su se djelima predstavili Miroslav Feldman, Marijan Matković i Ranko Marinković, dok su najveću popularnost uživali pučki igrokazi Mesarića i Gene Senečića, dramatizacije Zagorkinih i Šenoinih povijesnih romana te komedije Branislava Nušića.

Prijelomni događaj bila je premijera Držićeva Dunda Maroja u preradbi i režiji Marka Foteza. Opera je dosegnula vrhunac praizvedbama dvaju djela nenadmašenih u svojem žanru: operete Mala Floramye Ive Tijardovića i nacionalne opere Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca. Balet, koji su vodili Ana Roje i Oskar Harmoš, dosegnuo je vrhunac baletom Đavao u selu Frana Lhotke, u koreografiji Pije i Pina Mlakara.

U međuratnom razdoblju posebnu su pozornost publike i kritike privlačili glumački par Vika Podgorska i Dubravko Dujšin, a u pučkim igrokazima i komedijama Nada Babić i August Cilić. Iz HNK-a su na vodeće svjetske pozornice krenule balerina Mia Čorak Slavenska i pjevačica Zinka Kunc. Kazalište je u to doba imalo i drugu pozornicu – najprije u Tuškancu, zatim u Frankopanskoj ulici.

Ratne i prve poratne godine donijele su niz promjena u sastavu svih ansambala, ponajprije zbog političkih okolnosti. Godine 1953. Kazalište je pogodio, ali ga i potaknulo na umjetničko nadmetanje, odlazak dijela glumaca i redatelja u novoosnovano Zagrebačko dramsko kazalište, čime je izgubljena i druga pozornica.

Odgovor na nove izazove vremena bile su režije Bojana Stupice, Vladimira Habuneka te poslije Koste Spaića, Georgija Para, Božidara Violića i Joška Juvančića, osnutak Komorne pozornice 1957., likovni neomodernizam scenografa Božidara Rašice, Kamila Tompe i Aleksandra Augustinčića te kostimografkinja Inge Kostinčer i Vande Pavelić, gluma Ervine Dragman, Mire Župan i Emila Kutijara, pjevački uspjesi Marijane Radev, Josipa Gostiča, Nade Puttar Gold, Vladimira Ruždjaka i Tomislava Neralića, plesni nastupi Sonje Kastl, Vesne Butorac, Milka Šparembleka i Damira Novaka.

U tom su razdoblju praizvedene Marinkovićeva Glorija i Matkovićev Heraklo, opere Ekvinocijo Ive Brkanovića, Labinska vještica Natka Devčića i Koriolan Stjepana Šuleka te balet Čovjek pred zrcalom Milka Kelemena. Dramski je repertoar otvoren djelima Arthura Millera, Tennesseeja Williamsa, Jeana Anouilha i Jean-Paula Sartrea, a operni djelima Benjamina Brittena i Dmitrija Šostakoviča.

Kontinuitet izvedaba na matičnoj pozornici prekinula je temeljita rekonstrukcija zgrade između 1967. i 1969., u vrijeme intendanture Mirka Božića. Izvedbe su se preselile u druge gradske prostore, no ansambli su ostali na okupu te su se po povratku u obnovljenu zgradu nastavili voditi repertoarskom politikom primjerenom nacionalnom kazalištu.

S jedne strane, publici su ponuđena nova tumačenja svjetskih klasika, kao i hrvatskih kanonskih djela poput Dunda Maroja, Dubrovačke trilogije i trilogije o Glembajevima, te ključnih djela operne i baletne literature. S druge strane, Drama je, među ostalim, praizvela Barda Antuna Šoljana, Ostavku Čede Price i Kamova Slobodana Šnajdera, kao i više dramatizacija romana Marinkovića i Krleže.

Opera je izvela Oluju Stjepana Šuleka, Opsadno stanje Milka Kelemena i Richarda III. Igora Kuljerića, dok su u Baletu postavljeni Tri kavalira frajle Melanije i Kraljevo Borisa Papandopula te Pjesme ljubavi i smrti na glazbu Gustava Mahlera, u koreografiji Milka Šparembleka. Tim smjerom Kazalište nastavlja djelovati i u XXI. stoljeću.