In memoriam: Sonja KastlBalet — 26. listopada 2026.
S velikom tugom primili smo vijest o odlasku Sonje Kastl, hrvatske balerine, koreografkinje i baletne pedagoginje te jedne od najistaknutijih osobnosti hrvatskoga baleta druge polovice 20. stoljeća.
Sonja Kastl rođena je 14. srpnja 1929. u Zagrebu. Balet je počela učiti 1936. kod Mercedes Goritz-Pavelić, a potom se školovala kod Margarite Froman, isprva u Dječjem carstvu, a zatim u Umjetničkoj školi. Usavršavala se kod Milorada Jovanovića i Đurđe Đurđan u zagrebačkome HNK-u, 1955. i 1956. u Cecchettijevoj školi u Londonu kod britanske baletne umjetnice i koreografkinje Mary Skeaping te u Parizu kod Olge Preobraženske i Nore Kiss. Polazila je i Glumačku školu pri HNK-u.
Stalnom članicom baletnoga ansambla Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu postala je 1945., solisticom 1952., a prvakinjom Baleta 1954. godine. Tijekom gotovo dva desetljeća plesne karijere ostvarila je niz glavnih uloga klasičnoga i suvremenoga repertoara, ističući se scenskom lakoćom, lirskim izrazom, virtuoznom tehnikom te snažnim plesačkim i glumačkim interpretacijama. Među njezinim najvažnijim ulogama bile su Aurora i Plava ptica u Trnoružici Petra Iljiča Čajkovskog, Francesca u Francesci da Rimini, Swanilda u Delibesovoj Coppéliji, Julija u Prokofjevljevu Romeu i Juliji, Pepeljuga u istoimenu Prokofjevljevu baletu, Kraljica Amazonki u Amazonkama Ivana Kogana Semenoffa, Kneginja u Baladi o jednoj srednjovjekovnoj ljubavi i Jela u Đavlu u selu Frana Lhotke te Djevojka u Bartókovu Čudesnom mandarinu. Nastupala je i u baletima Licitarsko srce, Klasična simfonija, Apollon musagète, Petruška, Ohridska legenda, Slike s izložbe, Noć na pustoj gori, La Valse, Fantastična simfonija i mnogim drugima. Za interpretaciju u Čudesnom mandarinu osvojila je 1960. prvu nagradu na Baletnom bienalu u sklopu Ljubljanskoga festivala.
Nakon ozljede 1964. prestala je plesati, a 1965. postala je prvom ravnateljicom tada osamostaljenoga Baleta HNK-a u Zagrebu. U HNK-u je do 1970. djelovala i kao koreografkinja, pedagoginja i baletna majstorica. Od 1970. do 1972. iste je dužnosti obnašala u baletnom ansamblu Gradskoga kazališta u Klagenfurtu.
Koreografirati je počela nakon usavršavanja u Parizu i upoznavanja s modernim zapadnoeuropskim plesnim izrazom. U suradnji s Nevenkom Bidjin-Horvat ostvarila je niz koreografija, osobito na glazbu hrvatskih skladatelja. Među njima su bile Simfonija o mrtvom vojniku i Tri ratne priče Borisa Sakača, Susreti Ive Kirigina, Čovjek pred zrcalom Milka Kelemena, Simfonija in Re Luke Sorkočevića, Varijacije Pavla Dešpalja, Posljednja uloga Igora Kuljerića, Dubrovačke skice Brune Bjelinskog i Tri kavalira frajle Melanije Borisa Papandopula prema djelu Miroslava Krleže. Među koreografijama na glazbu stranih skladatelja isticao se Othello Borisa Blachera. Samostalno je koreografirala balete u Rijeci, Ljubljani i Klagenfurtu te ostvarila brojne koreografije za televiziju.
Posebno mjesto u njezinu opusu zauzimalo je više od stotinu koreografija za opere, a koreografirala je i brojne operetne predstave i mjuzikle. Od 1958. koreografirala je opere u Zagrebu, a poslije i u Splitu, Rijeci i Osijeku te na opernom festivalu u Veroni. Surađivala je sa Zagrebačkim gradskim kazalištem Komedija, u kojem je od 1989. bila stalna suradnica kao koreografkinja i baletna pedagoginja. Koreografirala je i velike spektakle na ledu, među kojima su bila otvorenja Europskoga prvenstva u umjetničkom klizanju u Zagrebu 1974. i 1979. te završna svečanost XIV. zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine.
Važan dio njezina djelovanja činio je pedagoški rad. Od 1957. do 1986. bila je baletna pedagoginja u Školi za balet i ritmiku, a od 2000. do 2003. predavala je scenski pokret na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i njezinu područnom odjelu u Osijeku. Bila je predsjednica Društva baletnih umjetnika Hrvatske od 1980. do 1983. i Saveza baletnih umjetnika Jugoslavije od 1983. do 1989. godine. Surađivala je u Hrvatskom leksikonu i Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskoga zavoda te bila suurednica monografije 125 godina profesionalnog baleta u Hrvatskoj, objavljene 2002. godine.
Jedinu filmsku ulogu ostvarila je 1949. u filmu Zastava redatelja Branka Marjanovića, u kojem je tumačila glavnu ulogu mlade balerine Marije. Njezinu životu i umjetničkom djelovanju posvećena je monografija Plesati znači živjeti Davora Schopfa i Mladena Mordej Vučkovića, objavljena 2007. godine.
Za svoj umjetnički rad primila je brojna priznanja, među kojima su se isticale Nagrada „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1991. i Nagrada hrvatskoga glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje 1998. godine.
Izražavamo iskrenu sućut rodbini i prijateljima.
