Novosti

Ljudska ruka je remek djelo kojemu se ništa ne može ni dodati ni oduzeti. Na tu temu lik iz Krležina Areteja napisao je jednu poemu, ali ju je nedugo zatim spalio.

Ljudska ruka stvara viruse i cjepiva, ubija i spašava živote, pošumljava i pali požare, kreira ratove i potpisuje mirovne sporazume. Nije važno što čovjek danas umije da telefonira, važno je da iz njega i dalje telefonira gorila, kaže jedan drugi lik iz Areteja. Postati, a zatim i ostati čovjekom, u današnje doba, čini se da je možda i najveći izazov.

Prvoga listopada 1939. godine, na dan kad je nacistička Njemačka okupirala Varšavu, Bertold Brecht je krenuo pisati svoje najpoznatije, a i zasigurno najvažnije antiratno dramsko djelo dvadesetoga stoljeća, Majku Hrabrost i njezinu djecu. Užasnut mrakom koji je krenuo gutati Europu, Brecht je posegnuo za povijesnim materijalom Tridesetogodišnjega rata kako bi o vremenu u kojemu se našao, mogao progovoriti neposredno, artikulirano i kirurški precizno.

Negdje u isto doba Miroslav Krleža razmišlja o svojem novom dramskom tekstu za koji još nema jasni okvir. Isti prizor koji kroz svoje naočale gleda Brecht, zatiče i Krležu te obojica ulaze u retorički obračun sa zbiljom. Brecht u svojem književnom itineraru odlazi na fronte sedamnaestoga stoljeća, Krleža se udaljava nekoliko historijskih koraka dalje i kao vrijeme radnje za svoju novu dramu, koju će dovršiti tek dvadesetak godina poslije, vraća se u doba perifrastičnih konjugacija i akuzativa s infinitivom, u doba sumraka rimskoga carstva.

Iz takve pozicije epskoga poniranja u sadašnjost, godine 2021., autorski tim nove predstave Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu posegnuo je za dramskim tekstovima Miroslava Krleže, dramom U agoniji te posljednjom dramom koju je pisac napisao, Aretejem.
S jedne strane, riječ je o lektirnom naslovu čiji su likovi postali konstitutivnim dijelom hrvatske dramske paradigme, a s druge strane radi se o jednom od kurioziteta iz autorove bibliografije, o drami koja se poslije praizvedbe 1959. i slavne ambijentalne predstave Georgija Para, tek sada vraća na matičnu pozornicu HNK. Naizgled možda nepovezive drame koje tek objedinjuje Krležino autorstvo, redatelj Ivica Buljan sastavlja i suprotstavlja u diptih dvaju samorazarajućih sudskih procesa. Prvi je intiman, drugi je globalan. Prvi je jedna međuljudska maligna infekcija, drugi je društvena smrtonosna gangrena koja raste do agonije čitave jedne civilizacije. Prvi je ibsenovsko poniranje u mrak koji se skrio u čovjeku, drugi je pokušaj odgovora na pitanje otkuda taj mrak dolazi.
Dok je U agoniji drama čiji zeitgeist podnosi Straussa i cijeli kič koji s njime dolazi, Aretej je iskorak u vremena u kojima čovjek kao i pitanja koje postavlja postaju sistemski zaprljanija, dublja, a tektonika ljudskoga postojanja već je prodrmana atomskim bombama i Schönbergovom dodekafonijom.

Ono što te dvije drame naoko razdvaja, definitivno sintetizira vrijeme u kojemu živimo. Sentimentalnost plemstva na izdisaju 1920-ih te gorka ironija obrazovanih intelektualaca bez obiteljskoga pedigrea na vratima Drugog svjetskog rata, upravo zajedno inscenirane kreiraju našu globalnu ali krajnje individualiziranu atmosferu ulaska u maglovito središte dvadeset prvog stoljeća, kad će ljudska ruka ili postati faktor pozitivnih promjena ili će se zauvijek upisati u vremensku crtu Zemlje kao jedna slučajna majmunska anomalija.

Ivica Buljan je u Krležinom diptihu okupio vrhunsku umjetničku ekipu. Lauru Lenbach iz drame U agoniji glumi Nina Violić, baruna Lenbacha i Ivana Križovca utjelovljuju Krešimir Mikić i Livio Badurina, a rusku groficu Madlen Petrovnu glumi Ksenija Marinković. Apatride, europske medicinske disidente u političkome egzilu iz drame Aretej igraju Alma Prica i Ksenija Marinković, naslovni li Areteja glumi Milan Pleština dok Jadranka Đokić glumi njegovu ženu Liviju Ancilu. Rimske vojnike iz ranoga kršćanstva te ugledne liječnike iz vremena fašizma glume Lana Barić, Mislav Čavajda, Vlasta Ramljak, Vanja Matujec, Dušan Bućan, Damir Markovina. Filip Vidović, Ivan Colarić, Marin Klišmanić i Tin Rožman. Prvi put na sceni zagrebačkoga HNK scenografiju radi proslavljeni konceptualni umjetnik Dalibor Martinis, dramaturgiju i adaptaciju teksta potpisuje Vid Adam Hribar, skladatelj je Mitja Vrhovnik Smrekar, kostime je kreirala Ana Savić Gecan, oblikovatelji svjetla i videa su Sonda Trinajst i Toni Soprano Meneglejte, asistent redatelja je Patrik Sečen dok je asistentica scenografije Andrea Lipej.

Premijera predstave predviđena je za 8. lipnja.