Gostuje Verdijev Otello u izvedbi riječke OpereIz kazališta — 15. ožujka 2018.
Riječka Opera HNK Ivana pl. Zajca gostuje u srijedu 28. ožujka, s predstavom Otello Giuseppea Verdija.
Izvedba najavljena za 29. ožujka 2018. u 19,30 sati, otkazuje zbog tehničkih razloga. Sve kupljene ulaznice za tu izvedbu, mogu se zamijeniti na blagajni za istu predstavu koja je na rasporedu dan ranije u 19.30, ili ako su karte kupljene putem weba pozivom na broj 01/ 4888 – 414. Također, na isti način možete zatražiti povrat novca.
Umjesto opere Otello, 29. ožujka održat će se predstava Ciganin, ali najljepši koja je u slobodnoj prodaji.
Dirigent je Villea Matvejeffa. Režiju i dramaturgiju potpisuje Marin Blažević, kostimografiju Sandra Dekanić, scenski pokret Selma Banich, oblikovanje svjetla i scene Dalibor Fugošić i Alan Vukelić. Asistent dirigenta je Igor Vlajnić, dok je asistentica režije Katy Maudlin. Predstava je 2017. nagrađena Nagradom hrvatskog glumišta kao najbolja operna predstava prošle sezone.
U predstavi sudjeluju: Luis Chapa, (Otello), Anamarija Knego (Desdemona), Giorgio Surian (Iago), Ivana Srbljan (Emilia), Marko Fortunato (Cassio), Voljen Grbac (Roderigo), Slavko Sekulić (Lodovico), Luka Ortar (Montano) uz orkestar i zbor Opere te Balet Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, Rijeka uz Dječji zbor Toretta i Djevojački zbor PZM-a Josip Kaplan.
NAPOMENA u operi se koristi stroboskopsko svjetlo
U predstavi se koristi dio video materijala French Frigate Latouche-Tréville (D646) Vs Huge Storm, snimljen iz helikoptera, objavljen pod cc licencom autorice Anastasije Moraiti.
Trajanje predstave je 2 sata i 30 minuta, s jednom pauzom poslije II. čina.
Opera se izvodi na talijanskome, uz titlove na hrvatskome jeziku.
Iz medija:
Odlično, sjajno, fenomenalno, čudesno… – najčešće su riječi koje su se mogle čuti nakon što su u utihnule ovacije i dugotrajni oduševljeni pljesak u HNK-a Ivana pl. Zajca i ugasila se svjetla na pozornici nakon premijernog izvođenja Verdijevog Otella . (Novi list)
Verdijev Otello nije opera u kojoj iskače pojedina arija, koja se onda očekuje na prigodnim koncertima – to je skladna, homogena i melodiozna opera, čija ljepota dolazi do izražaja kada se njome bave znalci. (Kritikaz)
Prizori su, zahvaljujući i kreativnim protagonistima, imali dvostruku snagu: šekspirijansku i verdijansku, ostvareni plastičnim, sugestivnim svjetlom, postavom reflektora, efektima kontrasvjetla i crvenih slika. (Vijenac)
Nekoliko uvodnih dramaturških pitanja:
Odvija li se radnja ove opere nužno u zbilji ili Otellovoj noćnoj mori? Izazvanoj ljubomorom? Opsesivnim karakterom? Njegovim kompleksom autsajdera? Čija odnosno čega je Otello – žrtva? Porijekla? Pripadnosti? Statusa? Ambicije? Nagle naravi? Jaga? Svih koji primjećuju drugačiju boju njegove kože? Osim Desdemone?
Kako scenski prikazati svijet kojemu su granice prema snu i teatru, mori i zlu, raspršene i neodredive? Svijet u koji se ne ulazi, iz kojeg se ne izlazi (sa scene); u kojem se pojavljuje i – nestaje? Kao sjena, privid, utvara, snolika slika, sugestija, silueta…
Može li Emilija postati više od sporednog lika, osvojiti dramaturšku ulogu značajniju od Jagove žene i Desdemonine pratilje, opstati u svijetu koji ženu svodi na funkciju u reprodukciji vrste i nacije, objekt u dometu želje drugog spola, kolateralnu žrtvu u ratnim igrama muževa, očeva, braće? Može li lik Emilije biti putokaz za feminističko čitanje opere o Otellu, odnosno – Desdemoni? (M. Blažević)
