Novosti

U kazalištima diljem svijeta 27. ožujka obilježava se Svjetski dan kazališta, a Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu tim je povodom pripremilo bogat i raznolik program za svoju publiku.

U petak, 27. ožujka 2026. u 11 sati, u atriju Kazališta svečano će biti otvorena izložba posvećena velikoj obljetnici – 165 godina djelovanja Drame HNK-a u Zagrebu. Izložba Drama 165 realizirana je u sklopu trećeg Kazališnog pop-up muzeja i donosi višeslojni pogled na povijest jedne od ključnih institucija hrvatske kulture.
U večernjem programu, na pozornici HNK-a u 19:30 sati na rasporedu je hit-predstava Zastave, prema romanu Miroslava Krleže, u režiji Ivana Planninića. Predstava okuplja istaknuti glumački ansambl Drame: Livio Badurina, Nina Violić, Jadranka Đokić, Goran Grgić, Živko Anočić i Marin Klišmanić, uz plesače Michelea Pastorinija, Valentina Choua i Mariu Matarranz de las Heras, te glazbenike Luciju Stanojević, Božana Beju i Helenu Novosel.
Istoga dana, na sceni HNK 2 izvodi se i mjuzikl Cabaret, u režiji i koreografiji Leo Mujić te pod ravnanjem dirigenta Ivana Josipa Skendera. Ovaj projekt okuplja dramski, operni i baletni ansambl u dinamičnoj i vizualno atraktivnoj predstavi koja istražuje teme umjetnosti, slobode i društvenih promjena. Predstava Cabaret 2026. godine ovjenčana je nagradom Zlatni studio za najbolju predstavu godine, a interes publike za ovu izvedbu izniman je – ulaznice su unaprijed rasprodane.

Međunarodnu poruku prije predstave Zastave pročitat će Goran Grgić, a prije predstave Cabaret Ivana Boban.

MEĐUNARODNA PORUKA ZA SVJETSKI DAN KAZALIŠTA
Autor poruke: Willem Dafoe, SAD

Glumac sam prvenstveno poznat kao filmski glumac. No moji su korijeni duboko u kazalištu. Bio sam član glumačke skupine Wooster Group od 1977. do 2003.; stvarali smo i izvodili izvorne predstave u The Performing Garage u New Yorku te nastupali širom svijeta. Radio sam i s Richardom Foremanom, Robertom Wilsonom i Romeom Castellucijem. Sada sam umjetnički direktor Bijenala kazališta u Veneciji. Ova funkcija, događaji u svijetu i želja da se vratim kazalištu snažno su oblikovali moju vjeru u jedinstvenu pozitivnu moć i važnost teatra.
U skromnim počecima moga djelovanja pri Wooster Group, kazališnoj družini iz New Yorka, često bi na nekim izvedbama u svom kazalištu privukli vrlo malo publike. Pravilo je često glasilo da ako ima više izvođača nego publike, možemo se odlučiti na otkazivanje. No nikada to nismo učinili. Mnogi iz družine nisu bili profesionalni kazalištarci, već ljudi iz različitih profesija koji su se okupljali kako bi stvarali teatar; iako show must go on nije zapravo bila naša mantra, osjećali smo obavezu da nastavimo svoje susrete s publikom.

Često bismo također imali probe tijekom dana, a navečer izvodili materijal kao radnu verziju. Ponekad bismo godinama radili na jednoj predstavi, uzdržavajući se putujućim izvedbama starijih predstava. Višegodišnji rad na nekom komadu često bi mi postao zamoran, a probe pomalo naporne, no takve neizbrušene izvedbe uvijek su bile uzbudljive - iako bi nam malobrojna publika došla kao osuđujuća presuda razine interesa za naš rad. Shvatio sam svejedno da koliko god malo ljudi došlo, publika kao svjedok kazalištu daje smisao i život.

Baš kao što kaže natpis u kockarnici "MORATE BITI PRISUTNI DA BISTE POBIJEDILI". Zajednički doživljaj čina stvaranja u realnom vremenu, koji se može zapisati i oblikovati, no svejedno je uvijek drugačiji, zasigurno je prednost kazališta. Društveno i politički, teatar nikada nije bio ovako važan i ključan za naše razumijevanje sebe i svijeta.

"Slon u prostoriji" su nove tehnologije i društvene mreže, koje nam obećavaju povezanost, no razvidno su fragmentirali i izolirali ljude jedne od drugih. Računalo koristim svakodnevno iako nemam društvene mreže, čak sam googlao sebe kao glumca i tražio informacije od umjetne inteligencije. No samo slijep čovjek ne bi prepoznao da postoji opasnost da ćemo ljudski kontakt zamijeniti odnosom s uređajima. I dok nam neka tehnologija može poslužiti, problem neznanja tko je s druge strane komunikacijskog kruga je dubok i pridonosi krizi isitne i stvarnosti. Iako internet može postavljati pitanja, vrlo rijetko prenosi osjećaj divljenja koji kazalište stvara. Divljenja ukorijenjenog u pažnji, angažmanu i spontanoj zajednici prisutnih u krugu akcije i reakcije.

Kao glumac i kazališni autor i dalje vjerujem u moć teatra. U sve podijeljenijem, opresivnijem i nasilnijem svijetu, zadaća nas kao kazalištaraca je da spriječimo propadanje teatra isključivo kao komercijalnog subjekta posvećenog zabavi zbog distrakcije, ili kao suhoparnog institucionalnog čuvara tradicije, te da umjesto toga očuvamo njegovu moć da povezuje narode, zajednice, kulture i iznad svega da propituje kamo idemo…

Dobar teatar propituje naša razmišljanja i potiče nas da zamislimo ono čemu težimo.
Društvene smo životinje i biološki smo osmišljeni za doticaj sa svijetom. Svako osjetilo vodi k susretu, a zahvaljujući tim susretima postižemo više određenje onoga što jesmo. Zahvaljujući pripovijedanju, estetici, jeziku, pokretu, scenografiji - kazalište nam, kao cjelovita umjetnička forma, omogućuje da vidimo kakav je bio, kakav jest i kakav naš svijet može biti.

Hrvatsku poruku za Svjetski dan kazališta pročitajte OVDJE.