In memoriam Ivica SertićIz kazališta — 19. svibnja 2020.
Koreograf, solist i baletni pedagog Ivica Sertić umro je u 94 godini.
Rođen je u Zagrebu gdje je pohađao gimnaziju i Muzičku akademiju, a zatim baletni studio Ane Roje i Oskara Harmoša. Godine 1948. postaje članom baletnog ansambla Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu gdje radi do 1955.godine. Ubrzo postaje solist koji se naročito ističe u karakternim ulogama.
Na zagrebačkoj su mu pozornici najzapaženiji uspjesi bili naslovna uloga u baletu Frana Lhotke Đavo u selu, Princ u Baranovićevoj Kineskoj priči, Momak u Hristićevoj Ohridskoj legendi, Tatarski vođa u Lhotkinoj Baladi o jednoj srednjevjekovnoj ljubavi, naslovna uloga u Petruški Stravinskog i Corregidor u de Fallinom Trorogom šeširu.
Godine 1956. postaje baletnim solistom u Frankfurtskoj operi gdje četiri godine surađuje s poznatim koreografima Walterom Goreom i Tatjanom Gsowskom. U Frankfurtu je dao zapažene nastupe u glavnim ulogama u baletima Trnoružici Čajkovskog, Egakovu Abraxsasu, Chabrierovim Marionetama, Fortnerovim Pokretima, Nonovom Don Perlimplinu, Agonu Stravinskog i dr.
Balet Don Perlimplin donio mu je osobit uspjeh, smatrao ga je najzanimljivijim baletom u kome je do sada nastupao.
Bio je ravnatelj baleta i koreograf u Heidelbergu i Lübecku, a od 1965. u Wupperthalu.
Angažmani i gostovanja na drugim inozemnim, scenama donijeli su Sertiću internacionalnu afirmaciju ne samo kao plesaču već i kao koreografu. Među njegovim se koreografijama ističu i klasična djela, poput Vivaldijeva Concerta grossa i Mozartova Divertimenta, no posebno je uspjehe postigao u suvremenom repertoaru. Od 1973. do mirovine 1985, bio je ravnatelj baleta u teatru Gärtnerplatz, u Münchenu.
Nakon odlaska u mirovinu neko vrijeme radio je na Baletnoj akademiji u Münchenu, a onda se prestao baviti baletom. Posvetio se slikarstvu kojim se također bavio sa puno ljubavi.
Uz njegovo su ime vezane i praizvedbe Malecova Pokušaja o Sizifu, Wittenbachova Okovanog, Tanzmanova Uskrsnuća, Philippeauova Rascjepa i Kelemenovih Napuštenih koje ujedno predstavljaju njegov prvi koreografski rad u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Koreografirao je Crveni mantil Luigia Nona (po Lorci), Čudesnog mandarina Bele Bartoka, Put Ligetya-Beria, Concero B.A.Zimmermana , Romea i Juliju te Pepeljugu Prokofjeva. Od karijere se oprostio upravo u Zagrebu. Postavio je 1999. godine balet Dom Bernarde Albe, modernu koreografiju. To je bio zadnji balet kojeg je osmislio.
Godine 2011. dobio je Nagradu Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika za doprinos baletnoj umjetnosti. Na dodjeli u Foyeru HNK u Zagrebu održana je i izložba njegovih slika. Svojim dugim i plodonosnim radom obogatio je hrvatsku i europsku kulturu, ostvarivši zavidan umjetnički opus.
