Novosti

Umro je veliki litvanski redatelj Eimuntas Nekrošius čija je posljednja inozemna predstava Čehovljev Ivanov u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

Rođen je 1952. godine u Litvi. Diplomirao je na Institutu kazališnih umjetnosti Lunačarski u Moskvi 1978. godine, kada se vraća u domovinu. Odmah je angažiran kao redatelj u tamošnjim kazalištima, najčešće u Državnome dramskom kazalištu u Kaunasu i Državnome kazalištu mladih u Vilniusu, u kojemu je proveo više od dvanaest sezona te režirao uspješnice: Četverokut Jelisejeve, Ljubav i smrt u Veroni Antanelisa i Gede, Pirosmani, Pirosmani Korastyliova, Dan dugačak kao stoljeće Aitmatova, Ujak Vanja Čehova. Od 1991. do 1997, Nekrošius je bio ravnatelj i stalni redatelj Međunarodnoga litavskog kazališnog festivala LIFE, na kojemu je postavio predstave Mozart i Salieri. Don Jua. Pir u doba kuge Puškina, Tri sestre Čehova. Godine 1997. režirao je jedno od svojih najuspješnijih djela, Shakespeareova Hamleta, nagrađenog Zlatnom maskom koju dodjeljuje ruski međunarodni kazališni festival za najbolju stranu kazališnu produkciju, a istu je nagradu dobio 1999. i 2004. Nekrošius je od 1998. umjetnički ravnatelj Kazališnog studija Meno Fortas osnovanog iste godine, u kojemu je sljedeće godine postavio iznimno uspješna Shakespeareova Macbetha. Svoje viđenje Shakespeareova Othella postavio je 2001. u Veneciji, a predstava je iste godine proglašena najboljom predstavom na sarajevskom Festivalu malih scena. Iste je godine dobio i prestižnu međunarodnu nagradu Stanislavski u Moskvi. Prvu opernu režiju napravio je 2002. godine, Verdijev Macbeth u Teatro Comunale u Firenci. U produkciji Meno Fortasa 2004. postavio je poetično djelo temeljeno na Starom zavjetu Pjesma nad pjesmama, kojom aktualizira potragu za novim kazališnim oblikom izražavanja, u kojemu prevladavaju emocije i vizualni izraz. Godine 2005. režirao je dvije opere, Rosenthalovu djecu Desjatnikova u moskovskom Boljšoj teatru i Borisa Godunova Musorgskoga, premijerno izvedenog u firentinskom Teatro Comunale, a sljedeće je godine režirao Goetheova Fausta u Kazalištu Meno Fortas i Wagnerove Walküre u Litavskome nacionalnom kazalištu. Slijedile su njegove produkcije drame Ane Karenjine prema Tolstoju u Emilia Romagna Teatro u Modeni i opere Priča o nevidljivom gradu Kitežu Rimski-Korsakova u Teatro Lirico u Cagliariju i moskovskom Boljšoj teatru. U sklopu programa Vilnius – europska prijestolnica kulture 2009. režirao je Idiota Dostojevskoga s kazališnom kompanijom Meno Fortas. U milanskoj Scali 2010. postavio je Gounodova Fausta, za što je dobio prestižnu talijansku nagradu UBU. Sljedeće je godine režirao Camusova Caligulu u moskovskom Kazalištu nacija i Verdijeva Otella u Litavskome nacionalnom kazalištu, a s kazališnom grupom Meno Fortas 2012. inscenirao je Danteovu Božanstvenu komediju i Danteov Raj u Teatro Olimpico u Vicenzi iste godine. Ponovno je postavio Verdijeva Otella u Teatro Petruzzelli u Bariju i Teatro Lirico u Cagliariju 2013. te operu Qudsja Zaher Paveła Szymańskija u Velikom kazalištu u Varšavi. Zatim je radio na umjetničkom programu za Ciklus klasičnih predstava koje su bile predstavljene u Teatro Olimpico u Vicenzi 2014. godine. Njegova Knjiga o Jobu temeljena na Starom zavjetu izvedena je u kazalištu Meno Fortas.

Svojim neobičnim predstavama Eimuntas Nekrošius desetljećima je pobuđivao zanimanje, ne samo u domovini, nego i diljem Europe. U posljednjih je četrdesetak godina režirao brojne kazališne predstave, postavši najpoznatiji litavski redatelj i svakako jedan od značajnijih europskih redatelja čije su predstave redovito izazivale aklamaciju publike i službene kritike. Za svoj je umjetnički rad, osim navedenih, dobio mnogobrojne međunarodne nagrade i priznanja. Hrvatska publika imala je priliku vidjeti njegovu slavnu režiju Čehovljeva Višnjika koji je krajem 1980-ih gostovao u Zagrebu, dok se izvedba Shakespeareova Othella pamti kao veliki događaj u povijesti Dubrovačkih ljetnih igara. Predstava Godišnja doba. Radosti proljeća Kristijonasa Donelaitisa prikazana je u sklopu Festivala svjetskog kazališta u zagrebačkom HNK 2003. godine.