Novosti

Festival svjetskog kazališta održati će se od 7. do 30. rujna u Hrvatskom
narodnom kazalištu u Zagrebu, Zagrebačkom kazalištu mladih i Kulturnom
centru Travno.
Ulaznice se mogu nabaviti online na stranici hnk.hr.

Ropstvo, barem u svom industrijskom i kolonijalnom obliku, općenito se danas
smatra definitivno zatvorenim poglavljem povijesti.
U After the Silence, redateljica i redateljica Christiane Jatahy, koju smo već
upoznali preko senzacionalne transpozicije Tri sestre u današnji Brazil, govori
nam o suvremenom ropstvu, promatrajući njegov utjecaj na naš današnji svijet i
na živote milijuna ljudi koje je povijest iskorijenila, u vječitoj potrazi za
životnim teritorijem, pripadništvu zajednici i kulturi. Nakon tišine inspiriran je
romanom Itamara Vieire Juniora Torto Arado (2019), smješten u ruralno
središte države Bahia u Brazilu. Na uznemirujući način, ova izmišljena priča
kombinira glasove žena, u borbi za svoju zemlju i svoju zajednicu, s
dokumentarnim istraživanjem temeljenim na terenskom radu i
intervjuima. Poput romana, djelo Christiane Jatahy miješa fikciju i
dokumentarac, ali i kazalište i film, u intimnoj priči koja govori o ovoj
nerazriješenoj prošlosti koja se neprestano ponavlja u užasu suvremenog
Brazila. Kao pokušaj povezivanja sadašnjosti s prošlošću, u nadi raščišćavanja
budućnosti.
After Silence je treći i posljednji dio njezine trilogije užasa. Prva
predstava, Između psa i vuka nastala je prema filmu Dogville, istražuje
mehanizme fašizma. Druga, Prije nego što nebo padne uspostavlja veze između
Shakespeareova Macbetha i Padajućeg neba Davija Kopenawe i Brucea
Alberta, kako bi evocirala muško nasilje i patrijarhalnu političku moć.
U After the Silence, Christiane Jatahy produbljuje svoje zanimanje jezika koji je
istovremeno kazališni i kinematografski, istražujući linije napetosti između
dviju umjetničkih formi, ali i između fikcije i stvarnosti, te između lokalnih
problema njezinog rodnog Brazila i načina na koji se oni odražavaju posvuda
drugdje u svijetu. Na kraju izražava svoju duboku zabrinutost zbog mračnih
vremena u kojima živimo i nadu, čak i utopijsku, da bi se jednog dana mogla
dogoditi promjena.

Kako pristupiti fenomenu praznine, rupe, jaza u kazalištu? Nemam pojma,
odgovara Christoph Marthaler, koji ovom duhovitom i pametnom predstavom
ipak dokazuje da još uvijek ima što za odgovoriti na ovo neumoljivo pitanje.
Zamislite glumca koji je zaboravio tekst. Ili govornika koji iznenada izgubi nit
svoje teme. Jaz se nastoji ugnijezditi posvuda. Često ga niti ne vidimo. Iz toga
kreće zanimanje švicarskog kazališnog genija Christopha Marthalera koji je već
dvaput gostovao na Festivalu svjetskog kazališta, za pojavu koja se tako često
ponavlja. Jaz nije uvijek lako uočiti, stoga mu treba pristupiti s taktom. Sa
svojim dugogodišnjim prijateljem, škotskim izvođačem Grahamom
Valentineom, Marthaler se pita o podrijetlu jaza. Sve to na svim jezicima i u
svim registrima. I u glazbi, naravno. U predstavi im se pridružuje ciriški
glazbenik, svirač viole da gamba i barokni violončelist Martin Zeller.
Međusobno razgovaraju na engleskom, francuskom, a ponekad i
njemačkom. Deklamiraju poznate dadaističke pjesme, govore šale. U predsoblju
njihova stana podsmjeh se susreće s apsurdom, vijesti izvana izgledaju kao
zabava, a Bach se gubi u zvukovima televizijskih špica. Dvoje protagonista kao
da lutaju u apsurdu svakodnevne komunikacije, bez susreta, osim kada zajedno
sviraju: glazba postaje blagoslovljeno mjesto zajedničkog života, bez ikakve
potrebe za drugim oblikom komunikacije.  Nemam pojma je pravi priručnik
praktične filozofije, nošen glazbom i humorom, koji se može primijeniti
posvuda u današnjem svijetu. Christoph Marthaler dolazi na Festival svjetskog
kazališta s ovom bitnom predstavom, ovim slavljenjem života izvan naših malih
grešaka i velikih neuspjeha.

Edouard Louis jedan je od najslavnijih pisaca današnjice. Njegova su djela
prevedena na tridesetak jezika pa i na hrvatski. – Raskrstimo s Eddyjem
Bellegueuleom, Povijest nasilja, Tko je ubio moga oca i Borbe i metamorfoze
jedne žene, te Dijalog o umjetnosti i politici koji je knjiga Louisovih razgovora s
Kenom Loachem. Njegova djela adaptirali su redatelji Stanislas Nordey,
Thomas Ostermeier, Ivo van Hove, Falk Richter, Ivica Buljan.
Milo Rau režirao je jedinstvenu predstavu u kojoj Louisa utjelovljuje glumac
vršnjak. On mu je i fizički jako sličan, što je Milo Rau izvanredno iskoristio
kako bi orkestrirao mimetičku izvedbu i još jednom istražio granicu između
kazališta i stvarnosti. Pod pogledom Edouarda Louisa, isprekidano prisutnog na
videu, Arne De Tremerie oponaša ikonički stil odijevanja pisca – bijelu
trenirku, traperice, tenisice i bordo ruksak –, ali i njegove riječi, odnosno
njegovu autobiografsku priču.

Opsesije mladog autora su siromašno socijalno podrijetlo, adolescentska bolest,
njegova homoseksualnost, njegovo obožavanje Titanica , njegove godine u
kazalištu koje su mu spasile život, susret s Didierom Eribonom koji ga je uputio
na intelektualnu scenu, njegovo otkriće Pierrea Bourdieua, njegova promjena
imena, njegovi prvi koraci koje je poduzeo kao romanopisac, njegova bol što je
bio klasni prebjeg. Arne De Tremerie se na pozornici s iznimnom lakoćom
poigrava efektom zrcala koji kao da obuhvaća dva značenja riječi dualnost, kao
dvojnik sebe i suživot dvaju elemenata različite prirode. Predstava sadrži i
prekrasnu scenu iz Purcellove Didone i Aeneje , ili Wahabovu molbu Nawalu,
preuzete iz čuvenog teksta Požari kanadsko-libanonskog autora Wajdija
Mouawada.

Likovi iz dva dijela Diptiha: Vrata koja nedostaju i Izgubljena soba razvijaju se
u prostorima iz kojih ne mogu pobjeći. U potrazi za idealom, sa svojim snovima
i nadama, oni ovdje izgledaju izgubljeni, lutaju u jezivom i tajanstvenom
labirintu, između stvarnosti i svojih misli, pokrenuti prirodnim silama koje ih
vode prema neizvjesnoj sudbini. Autorski dvojac Gabriela Carrizo i Franck
Chartier stvaraju uznemirujući, čaroban i tajanstven svijet – tipičan za rad
skupine Peeping Tom. U ovoj predstavi idu još dalje od onih koje su oduševile
zagrebačku publiku na dosadašnjim gostovanjima u okviru Festivala svjetskog
kazališta. Pokrete koriste kao polazište da bi plesači postali pravi dramski
karakteri. Ovaj pristup vodi do jedinstvenog i ekstremnog jezika pokreta i
izvedbe.
Svaki dio ovog diptiha ima svoje jedinstveno scenografsko okruženje koje je
poput filmskog seta. Vrata koja nedostaju asociraju na dnevni boravak ili
hodnik pun vrata koja se ne otvaraju. Radnja u Izgubljenoj sobi odvija se u
brodskoj kabini, a fokusirana je na unutarnji svijet likova. Scenske izmjene
između dva d(i)jela rade se na licu mjesta i dio su izvedbe, poput montaže filma
uživo.