Dvije stolice, tri razgovora i jedna odsutnost. Iz te jednostavne, ogoljene scenske postave razvija se drama o granicama jezika, propuštenim prilikama, krivnji i oprostu. Oblikovana kao rekonstrukcija intimnog, terapeutskog i nemogućeg dijaloga, drama prati razgovor između kćeri i oca koji se zaista dogodio, razgovor između kćeri i psihoterapeutkinje koji je uslijedio nakon očeve smrti te razgovor između kćeri i oca koji se nikad nije dogodio premda upravo on određuje potrebu za govorom. U središtu je Ena, kći, autorica i svjedokinja vlastite traume, koja s pomoću jezika pokušava razumjeti i prihvatiti očevu odluku da okonča vlastiti život.
Drama Pičman ne promatra samoubojstvo kao pojedinačan čin ni izraz osobne volje, nego kao radikalan poremećaj društva, jezika i sjećanja. Prikazujući krivnju, sram i teret koji nakon samoubojstva ostaju živima, tekst postavlja nepodnošljivo pitanje: Bi li išta bilo drukčije da smo znali govoriti na vrijeme? Pritom se otvara i promišljanje o granicama intime i koliko je moguće približiti se drugome, izreći ljubav i privrženost bez zadrške. Nije li upravo ono neizrečeno katkad posljednji, najtočniji oblik ljubavi?
U svojoj komornoj, minimalističkoj formi, svedenoj na dvije stolice i dva tijela, u klaustrofobičnom ugođaju koji stvara blizina publike, drama uspostavlja intiman odnos između izvođača i publike. Blizina nije samo prostorna nego i etička: publika nije zaštićen promatrač, nego svjedok i sudionik u suočavanju. Kazališni prostor postaje mjesto koncentracije, a jedan sat trajanja, vrijeme prosječnog terapeutskog razgovora, mjera stvarne prisutnosti pred drugim.
Dramski tekst Pičman Dore Šustić nagrađen je prvom nagradom Marin Držić 2024. godine, a njegovu praizvedbu režirat će sama autorica.
