Opera

Nove izvedbe Verdijeve opere “Traviata”

U subotu, 21. siječnja održana je operna predstava Giuseppea Verdija Traviata u suradnji s Operom HHK Ivana pl. Zajca u Rijeci, pod ravnanjem Josipa Šege, u režiji Janusza Kice. Scenograf je Marko Japelj, kostimografkinja Irena Sušac, oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović a scenski pokret potpisuje Blaženka Kovač Carić.

Nastupaju: Sanja Kerkez (Violetta Valery), Helena Lucić Šego (Flora Bervoix), Tanja Ruždjak (Annina), Aljaž Farasin (18.1.), Renzo Zulian (21.1.) (Alfredo Germont), Ljubomir Puškarić (18.1.) i Vitomir Marof (21.1.) (Giorgio Germont), Siniša Galović (Gaston de Letorières), Ozren Bilušić (Barun Douphol), Antonio Brajković (Markiz d’Obigny), Ivica Trubić (Doktor Grenvil), Mario Bokun (Giuseppe) i Ivan Šatalić (Sluga/Listonoša)

Praizvedba ove opere bila je 6. ožujka 1853. u Veneciji, a premijera ove predstave u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci 12. ožujka 2009. Opera se izvodi u integralnoj verziji kako je postavljena muzički i scenski na premijeri u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Zagrebačka premijera održana je 12. rujna 2015., a nastupili su Sanja Kerkez, Sebastian Ferrada i Vitomir Marof.

Libreto ove opere napisao je Francesco Maria Piave prema drami “Dama s kamelijama” Aleksandrea Dumasa sina, čiji je otac bio autor popularnih romana Tri mušketira i Grof Monte Christo. Drama  je praizvedena u Parizu 2. veljače 1852., što znači da je praizvedba Verdijeve Traviate održana svega trinaest mjeseci kasnije, a to je zaista jedinstven slučaj u opernoj povijesti. Glavno lice drame, Margerita Gautier, u operi je  Violetta Valery, milosnica bogataša koja slučajno susreće iskrenu ljubav, a zatim ju gubi zbog nemilosrdnih predrasuda društva te na kraju, napuštena i shrvana bolešću umire u siromaštvu. Na licemjernost društvene osude mlade djevojke ukazuje i naslov Verdijeve opere –  la traviata znači zalutalaskrenula s puta.

Dramski sukob počinje u  drugome činu, nakon što Alfredov otac od Violette zatraži neka  sama izazove definitivan razlaz od Alfreda, jer se u protivnome Alfredova sestra neće moći udati u uglednu obitelj koja nikako ne može podnijeti njegovu vezu s  poznatom pariškom kurtizanom. Čak ni spoznaja do koje dolazi stari Germont kako je Violetta iskreno prekinula sa svojom prošlošću, ne može pomoći nego ona mora prinijeti  žrtvu zbog Alfredove obitelji,  a iz te se žrtve razvija tragična nit do finala. No, od samoga početka prisutna je još jedna sudbinska komponenta: Violettina bolest pluća, koja nagriza njezin mladi ali burni život,  uništava je u trenutku kada ostaje sama i napuštena, a tada se sreća, prekasno i upravo operno, vraća kako bi joj, ustvari, održala rekvijem.


Glazba opere većim je dijelom u prigušenosti Violettina bolesnoga lika. Čuvena uvertira kao i predigra trećemu činu, znameniti su opisi bolnih osjećanja te nesretne mlade žene. Njezina velika arija o užicima života u finalu prvoga čina prožeta je tipičnim nemirom tuberkuloznih bolesnika, dok se fibrozna bolesna narav potpuno otkriva u posljednjoj slici, u slomljenim Violettinim recitativima, u očajničkome klonuću arije oproštaja s prošlošću te naglim proplamsajem posljednje želje za životom, koja se isto tako naglo gasi u smrtnome hropcu. Alfredo dobiva tipičnu belkantističku tenorsku ariju na početku drugoga čina, dok u finalu iste slike njegov otac pjeva svoju popularnu baritonsku strofnu ariju Nema za te čara neg’ tvoj provanski rodni kraj, ariju koja je odmah postala šlagerom klavirskih albuma, verglaša i kavanskih glazbi, ne gubeći u više od sto godina  otrcane upotrebe ništa od svoje ljepote i sugestivne osjećajnosti. Zbog melodioznosti popularni su i dueti Alfreda i Violette iz prvoga i osobito  trećega čina, kada ih, na njezinoj samrtničkoj postelji, sjedinjuje ganutljiva nada u želju da ostave Pariz i započnu negdje nov život. Osobitu popularnost stekla je napitnica iz prvoga čina koja je, kao i spomenuti duet iz finala, pisana još na stereotipnome trodijenomu ritmu, kojega je Verdi tek postepeno prestao upotrebljavati. Iako još u tradicionalnim okvirima, nastupi zbora javljaju se u novoj dramaturškoj ulozi, zadirući mjestimice neposredno u zbivanja.

traviataplakat

Upravo monumentalan je finale treće slike, u kojemu se prelama drama troje glavnih junaka opere, s dramatskim recitativima tenora, suznim ariozima Violette i plemenitim patosom staroga Germonta, a sve to na pozadini suzdržanoga, ali angažiranog zborskog komentara. U jednome, ustvari središnjem prizoru opere Traviate, Verdi otkriva nov način prilaženja psihološkoj razradi sadržaja u okviru scenskoga glazbenog oblika. To je dugačak razgovor Alfredova oca i Violette u drugome činu, u kojemu se agresivan ton staroga Germonta ublažava i prelazi u iskrenu sućut prema nesretnoj djevojci. U tome duetu on Violetti iznosi svoju očajnu molbu neka napusti Alfreda, kako njihova društveno nepoželjna veza ne bi bila preprekom sretnoj udaji njegove kćeri. Taj opsežan razgovor Verdi je riješio s nekoliko tematski zasebnih odlomaka, koji promjenom psihološke intonacije prelaze neposredno jedan u drugi. Jednom je to tečna kozerija Germontova pričanja, drugi put usrdno Violettino izlaganje, treći put njezin plač i ganuto tješenje staroga Germonta, koji će se na kraju od nje oprostiti kao od dragoga stvorenja. To je, kako je netko primijetio, duet duboke ljudske ljepote, kao što je cijela Traviata Verdijeva prva intimna glazba, njegovo svjedočenje o ljubavi kao ljudskoj sudbini.

Povezano

Svečani prijem nakon premijere Traviate

40_vitomir marof_sanja kerkez_sebastijan ferrada

Nakon zagrebačke premijere operne predstave Giuseppea Verdija Traviata (u suradnji s Operom HHK Ivana pl. Zajca u Rijeci), pod ravnanjem maestra Nikše Bareze, u režiji Janusza Kice, 12. rujna 2015. , održan je svečani prijem na kojem su prisustvovali brojni umjetnici i kulturni djelatnici.