Uncategorized

“Tri zime” u siječnju

Nagrađivana predstava Tri zime Tene Štivičić u režiji Ivice Buljana, s golemim je uspjehom po prvi put gostovala u Izraelu, otvorivši  9. međunarodni kazališni festival Hanoch Levin  u Tel Avivu. Tamošnji tisak je s velikim odobravanjem i razumijevanjem pisao o izvedbi naše predstave te prenosimo osvrt izraelskoga kritičara Michaela Handelzaltsa, tiskan u novinama Israel News, 7. prosinca. Predstava Tri zime gostovala je u prosincu na još jednoj inozemnoj sceni, 13. i 14. prosinca, u Ljubljani u Linhartovoj dvorani Cankarjeva doma.

Tri zime

Drama Tri zime fascinantna je priča o domovini, obitelji i lojalnosti državi, koja odlično prikazuje suočavanje s gubitkom doma i nacionalnih osjećaja. Ali možete se opustiti: ne radi se o nama (Izraelu), nego o Hrvatskoj!

Dva i pol sata predstave Tri zime odgledao sam iz prvoga reda četvrte dvorane Kazališta Cameri, gotovo u krilu glumaca, potpuno uživljen u događanja na sceni.

Drama prikazuje priču jedne obitelji od trenutka u kojem se ostvaruje san o jednakosti te javlja nada za uspostavljenjem novoga svijeta poslije Drugoga svjetskog rata, tijekom kojega je stvoren kaos i oduzeti napušteni domovi. Radnju pratimo do presudnoga trenutka u kojemu se jedna država dijeli na nekoliko zemalja, od kojih neke gorljivo žele uništiti druge, sve do vremena kada je ponovno odlučeno sagraditi nov svijet na temeljima onoga uništenoga…no tada se u priču upliće novac.

Ne, to nije priča o 1948. godini i izraelskom Danu nezavisnosti od Palestine, niti o Šestodnevnom ratu koji je formirao ideju o razdvajanju dviju nacija, niti o trenutnom razdoblju u kojemu se političke ideologije podređuju politici novca, kojim upravljaju oni koji žele i znaju živjeti.

Ovo je izvedba odlične predstave Hrvatskoga narodnog kazališta iz Zagreba koja  je prikazana u Tel Avivu. …

Tri zime prikazuju tri prijelomna trenutka u životu jedne hrvatske obitelji:

Započinje 1945. godinom, nastankom Titove Jugoslavije u kojoj hrabra partizanka, preko generalske veze dobiva pravo na korištenje vile nekadašnje buržoazije,  odabravši onu u kojoj je njezina majka nekada radila kao sluškinja. Priča se nastavlja raspadom te iste Jugoslavije 1990. godine, koji prethodi jednomu od najvećih pokolja te emigracijama onih koji će se poslije toga rata vratiti, izigravajući najveće moraliste. Treći trenutak odigrava se 2011. godine kada se Hrvatska priprema priključiti Europskoj uniji, nesvjesna kakva situacija  Europu očekuje do 2016. godine.

Na određen način, sve političke i obiteljske priče su slične, premda svaka patnja ima svoju nijansu. Fino nijansiranje teksta i glumačkih interpretacija,  upravo je ono po čemu je ova predstava karakteristična. Autorica Tena Štivičić uzela je dovoljno vremena i uspjela postići odgovarajuć tempo u prikazu obiteljske sage, sa svim potrebnim detaljima i preciznom karakterizacijom likova i međusobnih konflikata.

Izašao sam s predstave nadahnut božanskim iskustvom razumijevanja; zbog ideologija, ljudi užasne stvari čine jedni drugima – zbog ideologije ili hirovitosti ili okolnosti. Prikazani likovi nekako uspijevaju živjeti s boli, deformacijom, tugom i suosjećanjem, a gledatelj osjeća te ljude i žali ih, potpuno svjestan kako užasan, bolan i nemoralan život teče dalje, a oni koji se prilagode prežive – možda ne baš sretni, ali prežive.

U našoj stvarnosti svatko želi odraditi svoje i požuriti dalje te je stoga osvježavajuće vidjeti kako ova predstava ima hrabrosti uključiti publiku u sudbine drugih ljudi ili u sudbinu samoga čovječanstva kroz rasvjetljavanje nepredvidljive prošlosti. Osvježavajuće je diviti se pouzdanoj, točnoj i tako ljudskoj glumi  cijeloga ansmbla. Svi zaslužuju komplimente; osobito Jadranka Đokić u ulozi Alise Kos – kćeri koja živi u Ujedinjenomu Kraljevstvu, Dragan Despot u ulozi oca obitelji Kos, Nina Violić u ulozi vlasnice oduzete kuće, Mislav Čavajda koji u svojoj traumi gubi dom u trećemu dijelu (nakon što mu je već jedanput bio oduzet) i Alma Prica u ulozi Monike Vinter, koja je ključna za radnju i zaključak predstave.

Ova  snažna drama otvarila 9. međunarodni festival u Cameri teatru u Tel Avivu i važan je podsjetnik kako, osim onoga što se događa u našoj neposrednoj blizini, postoje mnoga kazališta u svijetu, a ne samo u Londonu i New Yorku. Prikazane životne priče lekcija su o tome kako nismo sami i kako se mnogi suočavaju s istim problemima kao i mi, a život ide dalje – usprkos svim užasnima koje ljudi čine jedni drugima. Na kraju, upravo su to važani razlozi za posjetiti kazalište.

Michael Handelzalts, Haaretz – Israel News