Balet

Izvedbe “Labuđeg jezera” u koreografiji Vladimira Malakhova

Zagrebački baletni ansambl pripremio je, s velikim nestrpljenjem dočekivan balet Labuđe jezero Petra Iljiča Čajkovskoga, koji je 17. ožujka 2017. premijerno uprizorio svjetski proslavljen plesač i koreograf Vladimir Malakhov. Malakhov je u svoje popularne interpretacije klasičnih baletnih djela, kakve su Trnoružica, Pepeljuga ili Bajadera prvi put uvrstio i Labuđe jezero, a njegovo prvo uprizorenje ovoga slavnog djela, kreirano je upravo za zagrebački baletni ansambl. Glazbenom izvedbom ravnao je Dian Tchobanov, koji je od početka ove godine stalni dirigent u Baletu zagrebačkoga HNK. Scenografiju i kostimografiju osmislio je Jordi Roig sa suradnikom Enriqueom Condeom, oblikovatelj svjetla je Deni Šesnić, asistentica koreografa Emi Hariyama, baletni majstori su Iraida Lukašova, Mihaela Devald Roksandić, Milka Hribar Bartolović, Suzana Bačić, Leonard Jakovina i Ilir Kerni.

U izvedbi 28. ožujka nastupaju: Rieka Suzuki kao Odetta/Odilia, Takuya Sumitomo kao Princ Siegfried, Guilherme Gameiro Alves kao Rotbart, Andrea Schifano kao Dvorska luda, Milka Bartolović kao Kraljica majka, Andrej Izmestjev kao Prinčev tutor/Majstor ceremonije, Catarina Meneses kao Ruska princeza, Iva Vitić Gameiro kao Poljska princeza, Asuka Maruo kao Napolitanska princeza, Tammy Higgins kao Španjolska princeza, Rebecca Smith kao Mađarska princeza i dr.

Nevjerojatno, ali najpopularniji bijeli balet svih vremena, djelo koje je postalo sinonimom za klasičnu baletnu umjetnost, poslije neuspjele praizvedbe 1877. u Sankt Peterburgu palo je u zaborav te postalo jedno od najvećih životnih razočarenja genijalnoga skladatelja Čajkovskoga. Koreograf nije shvatio ni dramaturgiju niti glazbu, izjavivši kako je djelomično neplesna, dok je primabalerina na praizvedbi izvodila glanc brojeve iz drugih baleta, koji s ovim nisu imali nikakve veze.

Tek zahvaljujući slavnome koreografu Mariusu Petipau i Levu Ivanovu djelo je ponovno, djelomično, izvedeno 1894., nažalost poslije skladateljeve smrti i to na memorijalnoj predstavi održanoj u čast Čajkovskomu. Prva potpuna i spektakularna izvedba baleta održana je 1895. u sanktpeterburškome Marijinskom kazalištu, i od tada nije moguće zamisliti bilo koju svjetsku baletnu kuću koja na svojem repertoaru nema ovu svima zanimljivu priču o princu koji svojom ljubavlju, poslije puno izazova, uspijeva spasiti začaranu princezu i njezino jato labuđih prijateljica iz kandži zloga čarobnjaka Rotbarta. Opće je uvriježeno mišljenje kako se potreba za Labuđim jezerom pretvorila u čudesan sindrom, a pravi ga se ljubitelji baletne umjetnosti nikada ne mogu zasititi. Upravo je taj balet, svih stodvadeset godina od uspjele premijerne izvedbe, jedan od najtežih izazova koji se postavlja pred svaki baletni ansambl i soliste, dok je uloga krhke Odette i zle Odilije, koju uvriježeno interpretira jedna primabalerina, ostala vječnim najvišim dometom umjetničke kreacije svake klasične balerine.

Vladimir Malakhov, kojega mnogi kritičari nazivaju plesačem stoljeća, zahvaljujući njegovu liričnom plesnom stilu i savršenoj tehnici, baletnu je naobrazbu stekao na znamenitoj moskovskoj baletnoj Akademiji Boljšog teatra. Bio je prvak u nekoliko prestižnih svjetskih baletnih kazališta, kakva su Balet bečke Državne opere ili American Ballet Theatre, a zatim prvak državnih Baleta u Beču i Berlinu. Dobitnik je mnogih prestižnih međunarodnih plesačkih i koreografskih nagrada. Koreografijom Labuđega jezera Čajkovskoga, Malakhov će se prvi put predstaviti zagrebačkoj publici. Njegov koreografski stil, koji se razvijao kroz mnoga klasična i neoklasična baletna djela, uveliko će obogatiti repertoarnu sliku zagrebačkoga Baleta, koji s golemim entuzijazmom i jednakim uspjehom realizira najzahtjevnija djela klasične, neoklasične i suvremene baletne literature.


Upoznajmo slavnoga gostujućeg koreografa Vladimira Malakhova

Kad kazališna kuća odluči uvrstiti u program predstavu Labuđe jezero, time čini hrabar potez i daje do znanja kako u svojim redovima ima dovoljan broj članova ansambla za četiri zahtjevna čina jednoga od najpopularnijih baleta klasične literature. Osim brojnoga ansambla, nužan je i veći broj tehnički osposobljenih solista, izrazitih scenskih osobnosti koji se suvereno mogu izboriti sa zahtjevima ovoga bisera Petra Iljiča Čajkovskog.

Upravo to se ove sezone događa u zagrebačkome HNK. Ravnatelj baleta, Leonard Jakovina, odlučio je postaviti na scenu Labuđe jezero u koreografiji Vladimira Malahova, koji svoje prvo scensko uprizorenje ovoga svima omiljenog baletnog djela stvara posebno za zagrebački baletni ansambl.

Ime Vladimira Malakhova dobro je znano plesačima i ljubiteljima baleta, jer i jedni i drugi uživaju u njegovim plesnim interpretacijama, a zagrebački plesači imaju  privilegij u ovome razdoblju priprema, uživati u radu s njime u baletnoj dvorani. Boraveći na probi prije razgovora sa slavnim gostom, primjećujem kako atmosfera u dvorani  jest radna, ali je ugodna i opuštena. U pauzama čujem od balerina da se koreograf prema svakome ophodi  s puno uvažavanja; brzo je zapamtio njihova imena, puno traži od svakoga, ali i sam puno pokazuje, apostrofirajući greške pojedinaca ili grupa s puno takta.

Vladimir Malakhov rođen je 7. siječnja 1968., u ukrajinskome Krivom Rogu, gdje je kao dječak počeo učiti balet u Domu kulture, ali su ga njegove plesačke predispozicije ubrzo odvele u Moskvu, k jednomu od najplodnijih  ruskih pedagoga, Pertu Pestovu, s kojim je proveo svih osam godina školovanja. Poslije školovanja, uslijedila su baletna natjecanja na kojima je redom dobivao nagrade, pa su svi očekivali kako će uskoro dobiti i angažman u Baletu najznačajnije moskovske kazališne kuće, Boljšom teatru, čiji je ravnatelj  tada bio Jurij Grigorovič. To se međutim nije dogodilo, pravdajući se administrativnim problemima Jurij Grigorovič se dva puta ispričavao što nema mogućnost angažirati ga. Kada se ta mogućnost napokon pojavila, Malahov više nije bio zainteresiran. O sudbini plesača eto, odlučuju mnoge stvari. Razgovor i započinjemo s tom temom.

Kako ste doživjeli te isprike Jurija Grigoreviča?

Nisam ih doživio tragično i ostali smo u dobrim odnosima. Bio sam u vrlo dobrim odnosima s njegovom suprugom Natalijom Besmertnovom. Samome sebi  sam rekao – dobro, nije se dogodilo da me uzmu u Boljšoj teatar, idem dalje, valjda tako mora biti. S njim sam kasnije surađivao, plesao sam u njegovoj scenskoj  interpretaciji Orašara u Beču. Svakako to nisam doživio kao neuspjeh.

Znači, već u mladosti ste donosili mudre odluke. Obično mladi plesači imaju planove koji im, ako ih ne ostvare, ostaju opterećenjem u budućnosti.

Ne, nisam od tih.

Bili ste angažirali u Moskovskom klasičnom baletu, također vrlo uglednoj moskovskoj kazališnoj kući.

Da, imao sam vrlo plodan plesački život u tom kazalištu, jer su me kućni koreografi Natalija Kasatkina i Vladimir Vasiljov, odmah ubacili u glavne uloge, kroz što sam stekao veliko iskustvo. Oni su autorski tim koji je napravio puno novih klasičnih predstava zanimljivih tema, primjerice Stvaranje svijeta vrlo je zanimljiva predstava.

Znam ponešto o njihovu radu, ali mi je žao što danas naša publika ne poznaje mnoge ruske autore koji stvaraju nove balete. Obično govorimo o Rusiji kao o zemlji klasičnoga baleta.

U pravu ste, ima puno zanimljivih koreografa koje vrijedi  pogledati, a možda će se i ukazati prilike da ih vaša publika upozna.

Poslije mnogih dobivenih nagrada, uspjeha i sjajnih kritika ipak ste odlučili otići iz Rusije.

Došao sam na gostovanje Beč, i ostao tamo. Bilo je to već vrijeme u kojemu se moglo normalno odlaziti iz Rusije i vraćati u nju. Jako sam zavolio Austriju i u kratkome vremenu postao sam i austrijski državljanin. Poslije toga krenula je moja šetnja od Kanade do New Yorka,  povratak u Europu, Stuttgart, pa Berlin u kojemu sam zaista ostao jako dugo.

Jeste li se tamo počeli baviti pedagoškim radom?

Bio sam ravnatelj Baleta u Berlinu od 2002. godine. Ponekad sam svakodnevno držao vježbe, jer mene zapravo jako veseli  taj posao. Imao sam mogućnost u Moskvi završiti GITIS (Državni institut kazališnih umjetnosti), naime dvorane Moskovskog klasičnog baleta, nalaze se u istoj zgradi gdje i fakultet pa sam se uvijek mogao, doslovno rečeno, spustiti  na nastavu.

Znači imate i formalno pedagoško obrazovanje?

Mislim da je to potrebno, potrebno je učiti metodiku baleta, iako poslije mnogih pedagoga s kojima sam u životu radio, mogu reći kako su i oni mijenjali moj pogled na baletnu pedagogiju; utjecaj raznih načina prihvaćam u mjeri u kojoj mi se nešto čini korisnim za vlastito tijelo ili  i za plesače općenito.

Vidim da surađujete s Baletnom školom u Kijevu.

Da, nastojim pomoći toj školi koja je bila u maloj krizi. Poslije Zagreba, sa svojom asistenticom Emi Hariyama odlazim u Kijev,  gdje će se održati Natjecanje plesača Ukrajine, a za školu, koja je sada puna izvrsnih mladih učenica, mladića je nešto manje, radio sam jedan dio  iz baleta La Péri, što će biti pokazano na koncertu pri dodjeli nagrada.

To je vrlo zahtjevan komad na glazbu Paula Dukasa, zaključujem kako su učenice odlične, ako su se uspješno izborile s tim materijalom.

Odlične su, nastojim pomoći koliko mogu i Svjetlana Zaharova također pomaže. Nabuhiro Terada, nekada je bio plesač toga kazališta, a danas  je ravnatelj škole, i ja podržavam ostvarenje njegovih ambicija. Škola putuje, pokazuje svoja dostignuća na raznim pozornicama. Pomažemo i materijalno i emocionalno, na svaki način.

Duša je ipak ostala na Ukrajini…

Naravno, vrlo sam vezan, moji roditelje još žive u Krivom Rogu gdje sam rođen.

Vjerujem kako ste ponosni na Leonarda Jakovinu, bio je vaš prvi plesač u Berlinu.

Da, jako sam ponosan na njega i na Ronija Savkovića koji je također bio u Berlinu. S Leom sam blizak, dvanaest godina je bio kod mene, plesali smo zajedno  u mnogim predstavama,  a neke od njih, primjerice Caravaggio, bile su rađene upravo za nas dvojicu. On je puno plesao kod različitih koreografa,  vjerujem u njegovu energiju kao ravnatelja, i vjerujem kako će podići razinu zagrebačkog ansambla. Već sad, a tako sam čuo, kažu da se radni elan ansambla podignuo. Naravno, kad dođe čovjek koji ima iskustva rada u jednome zaista velikom kazalištu, sa sobom donese nov način gledanja na stvari, i siguran sam kako će  savladati svaku moguću prepreku, jer ima zacrtan cilj.

Došavši, Jakovina se susreo s velikim problemom, nemogućnost odlaska u mirovinu ljudi koji zbog životne dobi ne mogu plesati, ali po zakonu ne mogu u mirovinu. To ga na neki način ograničava u željenim pomacima. Imate li i vi takva iskustva?

Da, dolaskom u Berlin zatekao sam slično stanje, moram reći kako sam to odlučno rješavao, a kazališna je uprava stala iza mojih zamisli. Primjerice, nemoguće je da prva balerina ne pleše ništa a dobiva veliku plaću. Jasno je kako ovaj posao mogu raditi  samo mladi ljudi, ali ako ih nije moguće stimulirati plaćom, jer ju dobivaju oni koji na scenu ne izlaze, onda kao ravnatelj imate problem. Mi smo to uspjeli  riješili, neki su razumjeli i sami se povukli, našavši neki drugi posao, i ja sam im u tome pomagao. Vjerujem kako će se i ovdje naći zakonska mogućnost, samo treba vremena. Razvio sam vlastiti sistem koji je potpuno zakonit. Ne želim nametati vlastito iskustvo, ako budem pitan mogu pomoći.

Nagrađeni ste mnogim značajnim međunarodnim nagradama, čini mi se više od dvanaest, koja vam je najdraža?

Nagrada baletnoga natjecanja u Varni, zatim Nagrada Nižinski, La Divina također, Plesač Europe… mnoga od tih priznanja nose ime Nurejeva. Plesao sam u njegovoj koreografiji Labuđega jezera i Trnoružice.

Prvi puta radite predstavu Labuđe jezero, koja su vaša uporišta?

Tijekom plesačke karijere otplesao sam 24 razne verzije te predstave,  i sve su se oslanjale na početke, na Leva Ivanova i Mariusa Petipaa, tako i moja. Vjerojatno je i velik broj otplesanih predstava također utjecao na mene, a opet, posve je normalno je da svaki koreograf napravi i nešto svoje, čime se prilagodi mogućnostima plesnoga ansambla.

Možemo li reći da je to vaš autorski rad?

Ne, nikada ne kažem da sam koreograf, ja rekonstruiram stare materijale. Neke sam dijelove  napravio oslanjajući se na stare majstore, da tako kažem, puno toga sam dodao, nekim  ulogama sam otvorio više prostora. Osobito Rotbardu.

Kako ste zadovoljni s ljudima zagrebačkoga baletnog ansambla?

Ljudi su vrlo disciplinirani, ali još ne mogu govoriti o visokim razinama njihovih izvedbi, ima, kao i svugdje, boljih i lošijih članova, ali većina vrlo pažljivo radi. Bio sam na predstavi Ane Karenjine, plesači su bili odlični, i sama predstava ima krasnih trenutaka. Mogu reći da sam Lea Mujića, autora te predstave, davno upoznao i bio prvi koji mu je dao mogućnost koreografiranja, svojih prvih 30 minuta koreografije napravio je  upravo u Berlinu. Zapravo, u vašoj zemlji  imam, kako vidite, dosta prijatelja, boravio sam i na vašoj prekrasnoj  obali.

Plešete li još?

Ponekad,  Hansa van Manena i još neke koreografe koji mi se sviđaju. Uskoro idem na Kubu, tamo sam osnovao natjecanje Grand prix Vladimira Malahova, a koreograf koji  dobije nagradu na tome natjecanju, dobije i mogućnost postaviti jedan solo za mene. Moje ime  privlači puno publike. U Berlinu sam organizirao koncert  Malahov i prijatelji, na kojemu sam također plesao.

Možda postoji mogućnost da nešto slično napravite i u Zagrebu, naša publika voli koncerte.

Zašto ne, sve je moguće, ali ne žurimo s velikim planovima.

Ključni likovi baleta Labuđe jezero su Odetta – Odilija. Vaša predstava ima puno postava, čak pet balerina studira tu ulogu, kakve su?

Radimo, radimo i ispravljamo poneku grešku, ja puno pokazujem, osobitu pozornost posvećujući rukama, jer bez toga nema labuda. U početku su stalno tražile da im pokazujem nekoliko puta zaredom, sad se već brže sporazumijevamo. Može se reći  da djevojke rastu kroz naš rad i napreduju. Vrlo je važno sve probleme riješiti u dvorani, na pozornici treba uživati i pružiti užitak publici. S prinčevima je isto, neke i poznajem. Tomislav Petranović je plesač kojega znam još iz Beča, za njega sam koreografirao Bal pod maskama, Zlatnog idola u Bajaderi, veselio sam se našem  susretu u Zagrebu. Kako ima puno podjela, moram reći  kako su svi prinčevi  različiti po svojoj tehnici, figuri i individualnosti, što me kao koreografa inspirira, jer imam mogućnost napraviti određene intervencije upravo na toliko različitim osobama.

Zvijezda ste klasičnoga baleta i puno putujete svijetom. Kakva je situacija u svijetu trenutačno, baletna je tehnika puno napredovala, a zavladali su i drugi plesni stilovi, osim klasike?

Ja sam poklonik klasičnoga stila, iako znam da kazališta moraju na repertoaru imati raznolike predstave i time privlačiti publiku. No, držim kako je vladanje klasičnom tehnikom nužno za sve plesne  stilove. Klasičan temelj omogućava plesaču jako puno, rekao bih  čak,  bez tog se znanja ne može plesati. Svakako treba postojati balans u repertoaru,  jer ako je previše modernoga repertoara, gubi se nešto od klasične  plesne sigurnosti, pa plesače treba vraćati u formu. Dok sam aktivno plesao nisam odbijao nijedan ponuđen oblik ili stil. Probao sam sve, i ponekad bih od nečega što mi se nije sviđalo pokušao napraviti bonbon. Nisam  uvijek uspijevao, ali morao sam probati, a to govorim i mladima koji ponekad pružaju otpor prema tome. Klasika traži velik trud i disciplinu, stalno se razvija i postala je vrlo zahtjevna.

Plesali ste u koreografijama Forsythea, Duata, Béjarta… zanima me rad na baletu Caravaggio Maura Bignozettija?

Svi misle kako je to balet o životu slikara Caravaggia, ali ne, koreograf je krenuo od njegovih slika, uzimao s njih pojedine segmente, položaje tijela ili  izraze lica  te tumačio svaku sliku  na svoj način. I Leo i ja smo uživali radeći s njim, iako je  u želji da  ispita svaki trenutak, često mijenjao koreografiju…  Promišljanje o dobru i zlu nameće velik rad kada ga treba izraziti pokretom. Način na koji Bignozetti radi podsjetio me na rad Tomaža Pandura, kojemu je misaonost stalno bila prisutna u radu. Svoje predstave postavljao je kod nas u Berlinu i kod vas u Zagrebu, pa znate o čemu govorim. Kod Bignozettija svaki pokret ima svoje opravdanje, važno je sve izraziti, svaki i najmanji osjećaj.

Poznato je da ste veliki ljubitelj Marije Callas?

Da, ona je bila izuzetna umjetnica koja je u životu osjetila i strast i ljubav i uspjeh i neuspjeh, razočaranje, tragičnost života, samoću..

Jeste li razmišljali napraviti balet o njoj?

O, ne, nikako, bilo bi potrebno ulaziti u neke detalje za koje mislim kako je bolje da ostanu po strani, puno je politike oko ljudi koji su je okruživali, a politika je nešto o čemu ja nikada ne želim govoriti ili razmišljati. Čovjek sam umjetnosti, a tako će i ostati. Radije uživam u Mozartu kojega obožavam ili Beethovenu. Obožavam i Čajkovskoga, kako bi  uopće moglo biti drugačije.

Razgovor vodila Ljiljana Gvozdenović

Preneseno iz elektronskog izdanja  www.plesnascena.hr 

 
Povezano
Sadržaj
Petar Iljič Čajkovski
Vladimir Malakhov
Dian Tchobanov
Od dječje zabave do baleta za sva vremena