Sicilijanske večernje

x_Sicilijanske_vecernje3U godini 1848., pariška je Opera započela pregovore s Giuseppeom Verdijem oko novoga djela, nove velike opere, koju je trebao skladati za parišku opernu scenu, no pregovori su prekinuti zbog izbijanja revolucija diljem Europe. Tek u veljači 1852. ugovor je napokon potpisan i Verdi, poslije Jeruzalema, počinje raditi na svojoj drugoj grand opera / velikoj operiVelika opera /grand opera je operni žanr 19. stoljeća koji se razvio u Parizu, a karakterizira ga struktura djela od 4 do 5 činova, velik orkestar, obvezan baletni divertissement te fabula temeljena na povijesnim događanjima. Razvoj žanra počeo je oko 1820. godine, vrhunac je doživio polovicom 19. stoljeća, da bi već poslije 1870. polagano nestajao s pozornica. Najvažniji razlozi odumiranju ovoga žanra leže u tomu što je iz mode izašao takav raskošan i skup stil, što je bilo sve manje novih djela pisanih u tom formatu te što je u opernome stvaralaštvu počeo dominirati verizam i prevladalo vagnerijansko poimanje operne umjetnosti, koje se ne obazire na vanjsku formu.

Na suradnju s Verdijem pozvan je tada najproduktivniji francuski pisac i libretist Eugene Scribe, no on ni poslije godinu dana nije dovršio libreto, pa je Verdiju ponudio revidirani libreto koji je zajedno s Charlesom Duveyrierom napisao 1838. za nedovršenu operu Gaetana Donizettija Vojvoda od Albe. Radnja iz tog libreta koja se događala u Belgiji u 16. stoljeću, premještena je na jug Italije, na Siciliju nekoliko stoljeća ranije. Verdi je imao puno zamjerki na libreto, pa ga je sa Scribeom dorađivao do kraja rada na operi, jer nije bio zadovoljan s nekim likovima, odnosno prikazom nekih Talijana te njihovim međusobnim odnosima.

Kao tema opere uzeta je pobuna Sicilijanaca protiv francuskih okupatora iz 13. stoljeća, što je Verdiju bilo neobično važno kako bi, kao iznimno politički angažiran u životu svoje zemlje, najavio ujedinjenje Italije, koje se pod vodstvom Giuseppea Garibaldija i dogodilo nekoliko godina kasnije. Povijesna pozadina koju ova opera obrađuje, poznata je u analima kao Sicilijanska večernja, što je pobuna na Siciliji 1282. godine protiv Karla I. Anžuvinskoga, koji je Siciliju preuzeo 1266. uz podršku pape Clementa IV. Tom je pobunom započeo Rat sicilijanske večernje, koji je tako naslovljen jer je pobuna počela tijekom večernje službe na uskrsni ponedjeljak, nastavivši se i sljedećega dana uoči večernje vjerske službe.

Uzroci pobune leže u sukobima Svetoga Rimskog Carstva, odnosno Hohenstaufenovaca i pape oko kontrole nad Italijom. Kada je 1266. poražen Manfred Sicilijanski, posljednji Hohenstaufen, papa Clement IV. okrunio je Karla I. Anžuvinskoga kao kralja Sicilije. Dolazak Anžuvinaca na Siciliju podrazumijevao je francusko upravljanje tim otokom, što je od samoga početka gnjevilo Sicilijance. Francuzi su se vrlo grubo odnosili prema lokalnome stanovništvu, nekažnjeno pljačkajući, silujući i ubijajući. O samome povodu pobune postoje dvije verzije, prema jednoj, pobunu su potaknuli bizantski car Mihael VIII. Paleolog i aragonski kralj Pedro (Pierre) III. Aragonski, bojeći se Karlovih pretenzija za osvajanjem širega mediteranskog područja, dok prema drugoj, povod leži u nepopularnosti Anžuvinaca i Francuza na Siciliji.

Postoji i nekoliko verzija samih događaja kojima započinje pobuna; baš na uskrsni ponedjeljak, Francuzi su se u crkvi nepristojno ponašali prema sicilijanskim ženama, što je izazvalo napad na francuske vojnike koji je prerastao u pokolj Francuza diljem Sicilije. Koristeći pobunu protiv Anžuvinaca, kralj Pedro (Pierre) III. Aragonski izvršio je invaziju i postao kraljem Sicilije, dok je Karlo I. Anžuvinac zadržao kontrolu nad Napuljskim kraljevstvom do smrti, (a njegovi nasljednici nastavljaju vladati Napuljem do 1442.).

Praizvedba opere Les Vepres Siciliennes, izvorno napisane na francuskome jeziku bila je u pariškoj Opéri 13. lipnja 1855. i doživjela je golem uspjeh, a izvedena je 62 puta. U povodu praizvedbe slavni francuski skladatelj Hector Berlioz pisao je kako se radi o jednome od najuspjelijih Verdijevih djela, u kojemu intezitet melodijske izražajnosti, pametna uporaba instrumenata te sjajna usklađenost instrumentacije i poetske vizije, dočaravaju vruće boje talijanskoga juga u raskošnome opernom djelu.

Talijanska verzija opere u Verdijevoj glazbenoj redakciji i talijanskome prijevodu Arnalda Fusinata, izvedena je 26. prosinca 1855 . u Teatro Regio u Parmi te samo nekoliko dana kasnije u Tetro Regio u Torinu, ali pod cenzuriranim naslovom Giovanna de Guzman, a radnja je premještena u Portugal 17. stoljeća. Godine 1857. opera je izvedena i nadalje pod cenzuriranim naslovom Batilde di Turenna u Teatro San Carlo u Napulju. Ponovno pod naslovom Giovanna de Guzman, ali u prijevodu Enrica Caimija, u suradnji s Verdijem koji je znao kako još uvijek nije moguće radnju smjestiti na Siciliju, opera je izvedena 4. veljače 1856. u milanskoj Scali. S obzirom na političke okolnosti u Italiji, koje su se sve više usijavale, djelo je pod naslovom I vespri siciliani, u nemodificiranome prijevodu na talijanski, izvedeno tek poslije ujedinjenja Italije 1861. godine, i od tada se pod tim naslovom najčešće izvodi diljem svijeta.