Sergej Sergejevič Prokofjev

Umjetničko nasljeđe jednoga od najpopularnijih i najvažnijih skladatelja 20. stoljeća Sergeja Sergejeviča Prokofjeva golemo je. Nije bilo glazbenog žanra koji nije privukao zanimanje ovoga skladatelja. U njegovu se šarolikom opusu niže sto trideset djela raznih glazbenih žanrova; opere, simfonije, klavirski, violinski i violončelistički koncerti, sonate za klavir, kantate i oratoriji, baleti, glazba za dramsko kazalište i film, skladbe za glas i različite instrumente. Djela su nastajala u različitim etapama njegova umjetničkoga razvoja i rada, od razdoblja oslanjanja na klasičan stil do suvremene glazbene groteske, a sve je protkano šarenim bojama modernog orkestra. Iako je mnogo stavrao u vrlo širokome rasponu, glavno područje njegova zanimanja ostala je glazbena scena, opera i balet.

Sergej Sergejevič Prokofjev rodio se 23. travnja 1891. u selu Soncovka, Jekaterinoslavske gubernije. Od najranijega djetinjstva pokazao je sklonost za glazbu te ga je majka, obrazovana žena i ljubiteljica glazbe koja je i sama vješto svirala klavir, podučavala, a svoju prvu skladbu Indijanski galop napisao je u dobi od pet godina. Sa sedam je sam naučio igrati šah, koji je, kao i glazba ostao njegova cijeloživotna strast, a s jedanaest je počeo učiti harmoniju i kompoziciju kod profesora Reinholda Moriseviča Gličrea. Godine 1904., s trinaest godina, predočivši nekoliko svojih gotovih radova i dvije opere, upisuje sanktpeterburški Konzervatorij, kao najmlađi student ikada primljen. Njegovi najpoznatiji učitelji su Anatol Konstantinovič Ljadov, profesor harmonije i kontrapunkta, Nikolaj Rimski-Korsakov, profesor instrumentacije, Nikolaj Čerepnin, profesor dirigiranja. Odmah je pokazao koliko je drugačiji od ostalih, bezuvjetno vjerujući u svoj novi inovativan stil, kojim je šokirao svoje učitelje te od njih dobio nadimak enfant terrible, koji je Prokofjev obožavao. Kompoziciju je diplomirao 1909. godine, a zatim je do 1914. nastavio studij dirigiranja i klavira. U tijeku nastavka studija nastupao je kao pijanist, izvođač vlastitih djela, a zatim i kao dirigent. Za svoj Prvi klavirski koncert dobio je 1910. godine Rubinsteinovu nagradu, a završetak studija obilježio je prvom nagradom na klavirskome natjecanju. Njegove prve četiri opere smatrane su učeničkim pokušajima te nisu bile ni objavljene ni izvedene. Madallenu je napisao 1911., ali kako ni ona nije izvedena jer su je izvođači smatrali preteškom, nikada nije orkestrirana, a sličnu je sudbinu doživjela i opera Kockar napisana 1917. prema pripovjetci Dostojevskoga.

Poslije diplome putuje u London, gdje upoznaje Sergeja Djagiljeva i balete Stravinskoga Žar pticu, Petrušku i Posvećenje proljeća, a zatim najviše boravi u Americi, gdje je 1921. praizvedena njegova slavna opera Zaljubljen u tri naranče, djelo i glazba kakvi do tada nisu postojali u opernoj literaturi. Nastala prema komediografskom predlošku Carla Gozzija na libreto samoga autora, ova opera na najbolji način reprezentira totalni teatar. U Parizu upoznaje Ravelova scenska djela i počinje surađivati s baletnim pokroviteljem i impresarijem Djagiljevim, osnivačem i voditeljem Ballets Russes, iz kojega su potekli neki od najznačajnijih plesača i koreografa 20. stoljeća. Oduševljen predstavama ovoga slavnog Baleta te opčinjen ličnošću Djagiljeva, Prokofjev prihvaća njegovu ponudu za pisanje baletne glazbe. U tome su razdoblju nastali baleti Bajka o dvorskoj ludi i Priča o klaunu te četverodjelna Skitska suita za orkestar, koja je postala jedno od najpoznatijih djela njegova rana stvaralaštva. Sljedećih je godina napisao Četiri plesna komada, zatim jednočinski balet, koji je poslije preradio u Kvintet te Željezni skok, na temu iz života sovjetske Rusije, praizveden 1927. U to je vrijeme Prokofjeva zaintrigirao psihološki roman ruskoga simbolističkog pisca Valerija Briusova Plameni anđeo te se prihvatio skladanja istoimene opere za koju je napisao i libreto, a koja je bila jedan od njegovih najvećih izazova. Iako je opera nastala 1927., prvi je put integralno izvedena tek poslije autorove smrti, 1955. u Parizu. U većini svojih djela Prokofjev je posezao za poznatim djelima svjetske literature, koja je najčešće sam pretvarao u libreta, što mu je omogućavalo adekvatno tretiranje najrazličitijih radnji, često i oprečnih ugođaja i tonsko ocrtavanje cijele galerije raznih likova i karaktera.

Osnova još jednoga baletnog djela bila je priča o razbludnome sinu, u kojoj skladatelj pronalazi mogućnost izražavanja dubokih ljudskih emocija i prikazivanja realnih ljudskih sudbina. To je umnogome odredilo karakter glazbe, emocionalno nabijene, slikovite, kontrastne, u mnogim dijelovima duboko lirične. To djelo jasno je očitovalo autorov povratak melodičnoj izražajnosti i dubokome psihologizmu. Tijekom rada na partituri skladatelj je izrazio svoje uvjerenje kako će to ona biti jedna od njegovih najuspjelijih. I doista, Sin razmetni, u koreografiji i režiji Georgea Balanchinea, doživio je golem uspjeh i poslije pariške praizvedbe 1929. godine često je postavljan na mnogim svjetskim pozornicama, postavši jedan od najvećih Prokofjevljvih inozemnih uspjeha. Posljednja baletna partitura napisana u inozemstvu bio je balet Na Dnjepru, po narudžbi pariške Opere 1930. godine, a do tada se već proslavio Prvim violinskim koncertom u D-duru op. 19, Trećim klavirskim koncertom op. 26 i Klasičnom simfonijom op. 25.

Nakon povratka u domovinu 1934. godine uslijedilo je razdoblje obilježeno intenzivnom umjetničkom aktivnošću, blistavim uzletom skladateljeva talenta i zadivljujućim uspjesima u mnogim žanrovima. Povremeno je i dalje boravio i nastupao u inozemstvu.

Godine 1935. Prokofjev se vratio baletu te počeo rad na glazbi koreografske tragedije prema motivima Shakespearova Romea i Julije. Djelo je prvi put uprizoreno u cijelosti 1940. u koreografiji Leonida Lavrovskoga, s kojim je pisao libreto, u sanktpeterburškome Marijinskom teatru (ondašnje lenjingradsko Kazalište opere i baleta Kirov).

Izazvao je oduševljenje i publike i kritike, i svima je bilo jasno kako je stvoreno djelo goleme umjetničke vrijednosti i izražajne snage, u kojemu se glazbeno-koreografska umjetnost prvi put vinula do visina shakespeareovske tragedije. Romeo i Julija Prokofjeva postao je, uz balete Čajkovskoga, jedno od najpopularnijih i publici najdražih djela klasičnoga žanra u cijeloj svjetskoj glazbenoj literaturi. Puno je puta postavljan, postavši nezaobilaznim dijelom repertoara plesnih trupa cijeloga svijeta, a često ga se može čuti u koncertnim izvedbama kao Suita za orkestar.

Godinu poslije, u samo četiri dana Prokofjev je skladao simfonijsku priču za djecu Petja i vuk, za koju je sam napisao libreto, čime je želio njegovati dječji glazbeni ukus od najranije dobi, a zatim i operu Vjenčanje u samostanu prema dramskome tekstu engleskoga pisca Richarda B. Sheridana, za koju je također napisao libreto.

Za sljedeći balet Pepeljugu, Prokofjev je uspio do 1940. napisati veći dio glazbe, no završetak projekta odgodio je rat. U tim se ratnim godinama Prokofjev posvetio zvučnijim djelima, operi Rat i mir prema Tolstojevu romanu, glazbi za Ejzenštejnov film Ivan Grozni, Petoj simfoniji u b-molu, Šestoj simfoniji u es-molu, klavirskim sonatama, zborskome stvaralaštvu… Pepeljugu je završio 1944., a scenska sudbina ovoga baleta od početka je bila rijetko sretna.

Poslije rata vlast je postala sumnjičava i kritički raspoložena prema Prokofjevu, pa se on djelomično povukao iz javnog života. Posljednje desetljeće svojega života maštao je o stvaranju prave ruske baletne bajke i poslije dugoga traganja pronašao je zbirku bajki Pavela Bažova. Iako već bolestan, s entuzijazmom je prionuo poslu te za tri godine dovršio Bajku o kamenu, za koju je pomno proučio uralski narodni folklor te harmonije i melodije narodnih pjesama pretvorio u baletnu glazbu. Praizvedba se spremala, u čemu je autor sudjelovao od samoga početka, ali onda je 5. ožujka 1953., završivši preradu devete slike, iznenada umro od izljeva krvi u mozak.

Nažalost, umro je isti dan kada i Staljin, pa je njegova smrt prošla gotovo nezapaženo. Na njegovu posljednjem ispraćaju bilo je tek nekoliko bliskih prijatelja koji ni cvijeće nisu mogli donijeti, jer je sve postojeće bilo kupljeno za diktatorov sprovod.

Djela koja je napisao u različitim etapama svojeg života, bila su ideje vodilje daljnjega glazbenog razvoja, u mnogočemu svjedočeći skladateljevu umjetničko  stvaranje, evoluciju i procvat njegova talenta. Utjecaj Sergeja Sergejeviča Prokofjeva na razvoj glazbeno-scenske umjetnosti dvadesetoga stoljeća vrlo je velik. Njegova djela različitih žanrova ne samo da su našla svoj put do repertoara najvećih svjetskih kazališnih scena nego su umnogome odredila smjer umjetničkih traganja i dosega najvećih ruskih i svjetskih umjetnika te pospješila pun razvoj talenata nekoliko generacija najrazličitijih glazbenih i kazališnih umjetnika. Skladateljeva iskrenost suvremenog umjetnika i humanista koji je svojom bujnom maštom i neiscrpnom invencijom u glazbenu umjetnost unio nove boje i zvuke, često smjele i neuobičajene, njegovo ulaganje u obogaćivanje glazbene umjetnosti, slikovita reljefnost i plastična izražajnost, kontrastnost i bogatstvo raspoloženja, sažetak je obilježja Prokofjevljeve glazbe, koja je postala osnov zanimljivih umjetničkih rješenja, a scenski potencijal koji izvire iz njegove glazbe ni do danas se nije iscrpio.