Ukleti Holandez

Romantična opera u jednom činu i tri prizora

Svoju četvrtu operu Ukleti Holandez Wagner je skladao sukladno običaju koji se četrdesetih godina 19. stoljeća počeo pojavljivati u Velikoj pariškoj operi, koja je ponekad umjesto jednog cjelovečernjeg djela prikazivala nekoliko kraćih komada. Sastavljale su se jednočinke, kratke opere i baleti, ili su se prikazivali pojedini činovi iz dužih opera. Richard Wagner je 1839. došao u Pariz kao anonimni dirigent iz provincije, želeći se afirmirati, pa je u toj potražnji za kraćim operama ugledao svoju priliku da bude angažiran. Nacrt za Ukletog Holandeza sastavio je 1840., želeći skladati dovoljno kratko djelo za necjelovečernju izvedbu. Operu je dovršio godinu kasnije napisavši i libreto i partituru držeći se svoje prvotne zamisli da tijek radnje bude cjelovit bez pauze između pojedinih slika, iako u to vrijeme više nije računao na izvedbu u Parizu. Nudeći svoje djelo raznim opernim kućama u Njemačkoj, podnaslovio ga je romantična opera u jednome činu i tri prizora.

No, operu nikada nije izveo u tom obliku. Glazbeni prijelazi između slika pokazali su se prekratkima da bi se mogle izvesti sve potrebne scenske promjene, a osim toga bilo je očigledno kako se radi o cjelovečernjem komadu. Ukleti Holandez se u 19. stoljeću uvijek izvodio kao opera u tri čina, kao i ostale Wagnerove opere. Iako je Wagner namjeravao sve nastale promjene u Ukletome Holandezu jednoga dana pretočiti u novu, konačnu verziju opere, do toga nikada nije došlo te ne postoji konačna, obvezujuća verzija opere.

U Ukletom Holandezu moguće je identificirati tri razvojne etape, a time i četiri različite verzije opere: prvu izvornu verziju koja nije izvedena, drugu verziju koja je praizvedena 2. siječnja 1843. i malo izmijenjena za prvi tisak partiture i klavirskoga izvatka 1844., treću verziju iz sredine 1852. i četvrtu verziju iz 1860. godine. Promjene izvorne verzije koje su nastale za praizvedbu djela bile su: nova podjela opere na tri odvojena čina s uvodnim međučinovima, premještanje radnje sa škotske na norvešku obalu, a slijedom toga i promjena imena Donalda i Georga u Daland i Erik te transponiranje Sentine balade iz izvornoga a-mola u g-mol, što se odrazilo i na instrumentaciju.

Wagner je preradio instrumentaciju čitave opere u povodu leipziške izvedbe 1846. i ponovno početkom 1852. za izvedbu u Zürichu krajem travnja. O tome je pisao u pismu skladatelju Theodoru Uhligu u ožujku 1852.: Isprva sam htio prilično preraditi partituru, ali sam s vremenom shvatio da zapravo trebam posve preraditi instrumentaciju kako bih ju uskladio sa svojim dosadašnjim radom. Naravno da me to sasvim obeshrabrilo i odmah sam izgubio volju, jer da bih limene instrumente sveo na razumnu mjeru, dosljedno bih trebao promijeniti sve, zato što limeni instrumenti nisu ovdje tek tako, oni su uvjetovani ne samo instrumentacijom nego i kompozicijom… Stoga sam ih uklonio samo tamo gdje su bili posve suvišni, ponegdje ih malo nijansirao, a samo na kraju uvertire značajno promijenio.

Sredinom 1852. godine Wagner je sastavio verziju koja se temeljila na revizijama iz 1846. i 1852. godine, koja se izvodila sljedećih nekoliko godina, u kojoj je došlo do mnogih promjena u instrumentaciji, osobito u limenim instrumentima. Ono što sam naziva značajnija promjena kraja uvertire, uz iznimku promjene samo jednog takta, bila je zapravo revizija instrumentacije, a ne zahvat u glazbenu srž kompozicije. Liszt je operu 1853. htio izvesti u Weimaru, oko čega je bio u kontaktu s Wagnerom, koji mu je poslao još jednu korekturu uz komentar: Šaljem ti još jednu promjenu, odmah ćeš znati kamo ona spada. Limeni instrumenti i bubnjevi ovdje su bili pretjerani. Na tom mjestu publiku treba prestrašiti Sentin vrisak pri pogledu na Holandeza, a ne glazba.

Verzija iz 1860. godine razlikuje se od prethodne novoskladanim krajem uvertire, zvanim Tristan – kraj ili kraj sa spasenjem, prema čemu je Wagner promijenio i kraj trećega čina. Poslije bečke premijere Ukletoga Holandeza, na izvedbi na kojoj se prema današnjim spoznajama već svirala promijenjena instrumentacija iz 1852., s novim krajem iz 1860., u kritici u novinama Presse od 6. studenoga 1860. piše kako se u orkestru primjećuju najprodornije tekovine Meyerbeera i Berlioza, što navodi na zaključak kako je izvorna verzija iz 1841., s daleko manje nijansiranim limenim instrumentima, bila zaista bliska maniri velikih francuskih opera, što se čulo i poslije spomenutih velikih promjena.

Priredila: Elizabeta Kumer