Iz Kazališta

Riječki HNK gostuje s Verdijevim ”Otellom”

Opera riječkoga HNK Ivana pl. Zajca gostuje s Otellom Giuseppea Verdije koji će biti izveden 28. i 29. ožujka 2018., pod ravnanjem Villea Matvejeffa. Režiju i dramaturgiju potpisuje Marin Blažević, kostimografiju Sandra Dekanić, scenski pokret Selma Banich, oblikovanje svjetla i scene Daliborr Fugošić i Alan Vukelić.

U predstavi sudjeluju Luis Chapa (Otello), Anamarija Knego (Desdemona), Giorgio Surian (Jago), Ivana Srbljan (Emilia), Marko Fortunato (Cassio), Voljen Grbac (Roderigo), Slavko Sekulić (Lodovico), Luka Ortar (Montano) uz orkestar i zbor Opere, baletni ansambl Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca te Dječji zbor Toretta i Djevojački zbor PZM-a Josip Kaplan.

NAPOMENA u operi se koristi stroboskopsko svjetlo

U predstavi se koristi dio video materijala French Frigate Latouche-Tréville (D646) Vs Huge Storm, snimljen iz helikoptera, objavljen pod cc licencom autorice Anastasije Moraiti.

Trajanje predstave je 2 sata i 30 minuta, s jednom pauzom poslije II. čina.

Opera se izvodi na talijanskome, uz titlove na hrvatskome jeziku.

Iz medija:

Odlično, sjajno, fenomenalno, čudesno… – najčešće su riječi koje su se mogle čuti nakon što su u utihnule ovacije i dugotrajni oduševljeni pljesak u HNK-a Ivana pl. Zajca i ugasila se svjetla na pozornici nakon premijernog izvođenja Verdijevog Otella . (Novi list)

Verdijev Otello nije opera u kojoj iskače pojedina arija, koja se onda očekuje na prigodnim koncertima – to je skladna, homogena i melodiozna opera, čija ljepota dolazi do izražaja kada se njome bave znalci. (Kritikaz)

Prizori su, zahvaljujući i kreativnim protagonistima, imali dvostruku snagu: šekspirijansku i verdijansku, ostvareni plastičnim, sugestivnim svjetlom, postavom reflektora, efektima kontrasvjetla i crvenih slika. (Vijenac)

 

Nekoliko uvodnih dramaturških pitanja:

Odvija li se radnja ove opere nužno u zbilji ili Otellovoj noćnoj mori? Izazvanoj ljubomorom? Opsesivnim karakterom? Njegovim kompleksom autsajdera? Čija odnosno čega je Otello – žrtva? Porijekla? Pripadnosti? Statusa? Ambicije? Nagle naravi? Jaga? Svih koji primjećuju drugačiju boju njegove kože? Osim Desdemone?

Kako scenski prikazati svijet kojemu su granice prema snu i teatru, mori i zlu, raspršene i neodredive? Svijet u koji se ne ulazi, iz kojeg se ne izlazi (sa scene); u kojem se pojavljuje i – nestaje? Kao sjena, privid, utvara, snolika slika, sugestija, silueta…

Može li Emilija postati više od sporednog lika, osvojiti dramaturšku ulogu značajniju od Jagove žene i Desdemonine pratilje, opstati u svijetu koji ženu svodi na funkciju u reprodukciji vrste i nacije, objekt u dometu želje drugog spola, kolateralnu žrtvu u ratnim igrama muževa, očeva, braće? Može li lik Emilije biti putokaz za feminističko čitanje opere o Otellu, odnosno – Desdemoni? (M. Blažević)