Richard Wagner

Richard Wagner rodio se 22. svibnja 1813. godine u Leipzigu, u godini u kojoj će se pred vratima njegova rodnoga grada odigrati odlučujuća bitka naroda, označivši Napoleonov kraj. U istoj godini iznenada od tifusa umire njegov otac, policijski pisar i zaljubljenik u kazalište, a njegova majka, ostavši sama s osmero djece, ubrzo se preudaje za obiteljskog prijatelja Ludwiga Geyera, darovita glumca, koji je možda bio Richardov biološki otac. Obitelj seli u Dresden, a poslije smrti očuha 1822. godine, Richard živi kod njegova brata, noseći ime Wilhelm Richard Geyer. Uči glasovir, upoznaje glazbu obiteljskog prijatelja Carla Marie von Webera, zanima se za antičku grčku književnost i filozofiju te se zanosi željom da postane dramski pisac. Guta djela Eshila i Sofokla, s trinaest čita Goethea i Shakespearea u izvorniku, a predstava Goetheova Egmonta s glazbom Ludwiga van Beethovena potaknula je u njemu želju za stvaranjem glazbene drame.

Od 1827. obitelj je ponovno u Leipzigu, a Richard ponovno nosi prezime Wagner, nastavlja gimnaziju, glazbu uči privatno, violinu kod Roberta Sippa, a kompoziciju kod Gottlieba Müllera, člana Gewandhausorchester te se oduševljava Beethovenovim simfonijama i Mozartovim Requiemom. Godine 1831. upisuje filozofiju i estetiku na Leipziškom sveučilištu, postaje učenikom Christiana Thomasa Weinlinga, koji oduševljen Richardovim darom satove daje besplatno, sklada prve glasovirske i orkestralne skladbe. Piše tekst za nedovršenu operu Die Hochzeit / Svadba; Gewandhausorchester izvodi dvije koncertne uvertire u d-molu i C-duru, a njegova Simfonija u C-duru izvedena je u Pragu i Leipzigu 1833. godine. Iste godine postaje korepetitorom u Operi u Würzburgu, gdje sklada operu Die Feen / Vile, koja se tamo izvodi u fragmentima. Već sljedeće godine odlazi u Magdeburg, gdje postaje glazbenim ravnateljem u tamošnjem kazalištu, debitiravši kao dirigent s Mozartovim Don Giovannijem. Upoznaje glumicu tamošnjeg ansambla Wilhelminu Minnu Planer, s kojom se vjenčao dvije godine poslije. Piše tekst za operu Das Liebesverbot / Zabrana ljubavi, temeljenu na Shakespeareovoj Mjeri za mjeru, koja je praizvedena 29. ožujka 1836. u Magdeburgu, ali nije doživjela reprizu jer je kazalište bankrotiralo, a Wagner ostao bez plaće. Sa suprugom Minnom odlazi u kazalište u Königsbergu, a zatim prihvaća mjesto glazbenoga ravnatelja Opere u Rigi. Tamo je napisao tekst i skladao prva dva čina opere Rienzi – posljednji tribun te ravnao izvedbama Beethovenovih simfonija i djelima Mozarta, Webera, Cherubinija, Mendelssohn-Bartholdyja i dr. Napustivši Rigu 1839., preko Londona brodom putuje u Pariz, doživjevši na putu oluju koja će ga nadahnuti za skladanje Ukletoga Holandeza. Nadao se da će skladati za parišku Veliku operu, a srdačna dobrodošlica slavnoga Mayerbeera krijepila je tu nadu. Međutim, u dvije i pol pariške godine poziv iz Velike opere nije došao unatoč preporukama Mayerbeera, Halévyja, Berlioza, Vieuxtempsa i drugih. Životario je skladajući popijevke na francuske tekstove, pišući članke za Revue et Gazette musicale de Paris, a živahan opis tog razdoblja tmurnoga života zabilježio je u novelama Ein deutscher Musiker in Paris / Njemački glazbenik u Parizu. Sve to izazvalo je prve značajnije krize u njegovu stvaralačkom životu te se odlučio suprotstaviti onodobnim umjetničkim načelima, u čemu leži zametak njegovih reforma i novoga glazbenog pravca. No bilo je i svijetlih trenutaka, upoznao je i prijateljevao s Franzom Lisztom, Hectorom Berliozom, Heinrichom Heineom, napisao feljton Hodočašće Beethovenu, završio partituru Rienzi, skicirao i završio Ukletoga Holandeza, razmišljao o Faustovoj simfoniji, kasnije Faustova uvertira.

Dresdenska Dvorska opera prihvaća operu Rienzi koja je praizvedena 20. listopada 1842. pod njegovim ravnanjem s neočekivanim uspjehom, a već 2. siječnja 1843. trijumfalno je praizveden i Ukleti Holandez. U isto vrijeme imenovan je dirigentom Dvorske opere, a u časopisu Za elegantni svijet objavljuje prve skice autobiografije. Odlučivši za teme svojih opernih djela uzimati građu iz germanske mitologije i legenda, u Dresdenu piše tekst i glazbu za Tannhäusera, praizvedena 19. listopada 1845. pod njegovim vodstvom, i za Lohengrina, praizvedena 1850. u Weimaru. U Berlinu ravna izvedbom Ukletoga Holandeza i Rienzia, u Hamburgu Rienzia, skicira Majstore pjevače, upoznaje i prijateljuje s Felixom Mendelssohn-Bartholdyjem, Robertom Schumannom, a za preminulog Carla Mariu von Webera sklada posmrtni muški zbor i žalobnu glazbu prema motivima opere Euryanthe te govori na njegovu grobu.

Upoznaje ruskog anarhista Mihaila Bakunjina, a govoreći u Narodnome demokratskom udruženju, i sâm napada postojeći poredak. Kada je u Dresdenu buknuo svibanjski ustanak 1849., bio je na strani pobunjenika te da bi izbjegao uhićenje, bježi iz Dresdena, uz Lisztovu pomoć u Švicarsku, gdje uz kraće prekide ostaje sve do 1859. Zahvaljujući Lisztu tamo doskora stječe krug odanih prijatelja, koji mu pomažu i osiguravaju egzistenciju. Smješten je kod bogatog trgovca Otta Wesendoncka i njegove supruge Mathilde, koja će ga nadahnuti za operu Tristan i Izolda i za koju je skladao nekoliko djela. Mathilde postaje njegovom muzom i velikom ljubavi, a korespondencija među njima potrajat će nekoliko godina, no zbog grižnje savjesti i osjećaja dužnosti prema njezinu suprugu prekidaju vezu, koja je ostavila dubok trag na skladatelja. Dirigira u Zürichu, piše nacrt za dramu Isus iz Nazareta, skicira Siegfriedovu smrt, piše tekstove Umjetnost i revolucija, Umjetničko djelo budućnosti, autobiografsko djelo Poruke mojim prijateljima. Kada je u Weimaru 28. kolovoza 1850. praizveden Lohengrin pod Lisztovim vodstvom, Wagner zbog izgona nije bio prisutan. Piše tekstove Opera i drama i Židovstvo u glazbi (pod pseudonimom Karl Freigedank). U vlastitoj je nakladi 1853. tiskao tekstove za Prsten Nibelunga (Rajnino zlato, Mladi Siegfried i Siegfriedova smrt) te počinje skladati Rajnino zlato i Walküre.

Putuje Italijom, s Franzom Lisztom putuje u Pariz, gdje upoznaje 16-godišnju Lisztovu kćer Cosimu, u Londonu ravna na osam koncerata Filharmonijskog društva, a prima ga i kraljica Viktorija. Partituru Walküre završava 1855., skicira tekst za operu Pobjednik prema budističkoj legendi, naslove Mladi Siegfried i Siegfriedova smrt mijenja u Siegfried i Sumrak bogova, piše prve glazbene skice za Tristana i Izoldu te sklada prvu od Pet pjesama na poeziju Mathilde Wesendonck koje su dovršene 1858.

Putuje u Pariz, Ženevu i Veneciju, boravi u Parizu sa suprugom Minnom, gdje u Talijanskom kazalištu dirigira brojnim koncertima i susreće Gioachina Rossinija. Ohrabren europskim uspjesima nada se kako će u drugom pokušaju osvojiti glazbeni Pariz. Pod pokroviteljstvom grofice Pauline Metternich počinju probe za operu Tannhäuser s promjenama u scenama Venus i Bakanal, a 13. ožujka 1861. izvedena je premijera u Velikoj operi. Poslije treće izvedbe zbog skandala koji je izbio Wagner povlači partituru i napušta Pariz. Kao dirigent gostuje u Bruxellesu, u Beču prvi put vidi svojeg Lohengrina na sceni. Sljedeće godine obilježili su financijski problemi i mnoge ljubavne avanture, pa se bez supruge nastanjuje u Biebrichu na Rajni. Dovršava tekst Majstora pjevača i sklada uvertiru te k sebi zove svojega bivšeg učenika Hansa von Bülowa kako bi zajedno pripremali pjevače za praizvedbu Tristana i Izolde, a on dolazi s mladom suprugom Cosimom Liszt, koja opčini skladatelja. Godine 1863., prije velike dirigentske turneje Wagner u Dresdenu posljednji put susreće svoju suprugu Minnu, a zatim putuje na pozive najvećih orkestara u Prag, Budimpeštu, Karlsruhe, Berlin, Moskvu i Sankt Peterburg, gdje upoznaje Ivana Turgenjeva. U Berlinu se sastaje s Cosimom i njih dvoje se zavjetuju da će zauvijek pripadati jedno drugome. Tijekom boravka u Stuttgartu posjećuje ga dvorski tajnik Ludwiga II. Bavarskog, netom ustoličena za kralja. Mladi kralj, oduševljen Wagnerovom glazbom, poziva skladatelja pod svoje okrilje, omogućivši mu da se posveti samo stvaralaštvu. Smješta ga na imanje u blizini svojega dvorca, otplaćuje sve njegove dugove i pomaže u novim projektima, osobito u završetku Prstena Nibelunga. Wagner ponovno poziva kao pomoćnika von Bülowa, koji dolazi sa suprugom i kćerima. Veza Richarda i Cosime se intenzivno razvija te ona 1865. godine rodi njihovu prvu djevojčicu Isoldu. Kada je godinu poslije umrla Richardova supruga, oni obznanjuju svoju vezu te Cosima s kćerima Blandinom i Danielom doseli k njemu, što pokrene lavinu priča i osuda među dvorjanima. Zbog toga su odnosi s Franzom Lisztom potpuno zahladili, dok von Bülow i dalje, mada nevoljko surađuje s maestrom te ravna praizvedbama njegovih opera; Tristan i Izolda praizvedena je 10. lipnja 1865., a Majstori pjevači 21. lipnja 1868. u Münchenu.

Druga kći Richarda i Cosime, Eva, rodila se 1867., a sin Siegfried dvije godine poslije. Iako je i dalje pod zaštitom Ludwiga II., zbog dvorskih intriga Wagner odluči s obitelji otići u München, a zatim u Švicarsku, u Tribschen. Brak su sklopili čim je Cosima dobila rastavu od Hansa von Bülowa, 1870. u Luzernu. Wagner upoznaje mladoga Friedricha Nietzschea, čiju misaonost cijeni i s kojim se dvije godine često susreće, a onda se rastaju u neprijateljstvu. Objavljuje djela u kojima je teorijski i filozofski formulirao svoje umjetničke ideje i zamisao glazbenog kazališta budućnosti Umjetnost i revolucija, Njemačka umjetnost i njemačka politika. Rajnino zlato praizvedeno je 29. rujna 1869., a sljedeće godine 26. lipnja i Walküre u Münchenu. U čast Cosimina rođendana Wagner sklada Siegfriedovu idilu, u vlastitoj nakladi tiska prvi dio autobiografije Moj život i piše tekst o Beethovenu.

Wagner je oduvijek želio imati svoje kazalište, što se početkom 1870-ih počelo ostvarivati jer je Ludwig II. podržao tu zamisao. Cosima i Richard 1872. se nastanjuju u Bayreuthu i uz pomoć kralja kupuju vilu Wahnfried. Gradnja kazališta teče sporije negoli su se nadali zbog nedostatka novca, pa se Wagneri obraćaju mnogim uglednicima za pomoć. Poslije 26 godina završena je i partitura Prstena Nibelunga 1874., a Svečane igre u Bayreuthu otvorene su 13. kolovoza 1876. izvedbom Rajnina zlata. Na igrama je izveden ciklus Prsten Nibelunga tri puta. Umjetnički uspjeh je bio potpun, iako je financijski izostao. Da bi djelomice pokrio deficit, Wagner odlazi na koncertno gostovanje u London, gdje ga ponovno prima kraljica Viktorija.

Posljednjih godina napisao je brojne tekstove (Religija i umjetnost, Heroizam i kršćanstvo i dr.) i članke koje objavljuje u Bayreuther Blätter, koji počinje izlaziti 1878. Započinje rad na operi Parsifal kojega uvodni dio prvo izvodi pred Ludwigom II., koji 1881. preuzima pokroviteljstvo nad Svečanim igrama u Bayreuthu. Parsifal je s golemim uspjehom praizveden 26. srpnja 1882. u Bayreuthu pod ravnanjem Hermanna Levija, a došli su ga čuti neki od najvećih glazbenika epohe. Na posljednjoj sezonskoj, šesnaestoj izvedbi, Wagner preuzima dirigentsku palicu i ravna glazbom Preobraženja u 3. činu, a to je ujedno jedini put kada je stao za dirigentski pult u Bayreuthu. Uobičajeno je zimu s obitelji provodio u Italiji, u venecijanskom Teatro La Fenice ravna izvedbom svoje Simfonije u C-duru iz 1832. U Veneciji ga posjećuju Franz Liszt i Hermann Levi, počinje pisati esej O ženskome i muškome. Poslije teškoga srčanog udara, 13. veljače 1883. umire Cosimi na rukama, a pokopan je pet dana poslije u vrtu vile Wahnfried u Bayreuthu.

priredila Elizabeta Kumer