Opera

Puccinijeva “Manon Lescaut”

Posljednje ovosezonske izvedbe opere Manon Lescaut Giacoma Puccinija pod ravnanjem Lorisa Voltolinija i u režiji Dominiquea Pitoiseta, bile su na repertoaru  8., 10. i 12. lipnja. Opera koja je  1. veljače 1893. praizvedena u Torinu, mladenačko je Puccinijevo djelo nastalo prema istoimenome romanu Abbé Prévosta iz 1731. godine i njegov je prvi veliki uspjeh. Iako nije skladana savršeno poput njegovih sljedećih opera,  osvaja iskonskom glazbenom inspiracijom, jedinstvenom u čitavu Puccinijevu stvaralaštvu pa i danas pripada najljepšim djelima operne literature. 8. travnja 2016. održana je premijera kojom je dirigirao maestro Nikša Bareza.

Kostimograf je Axel Aust, a oblikovatelj svjetla i asistent scenografa Cristoph Pitoiset.
Nastupali su: Kristina Kolar kao Manon Lescaut, Siniša Hapač  kao Lescaut, Renzo Zulian kao Chevalier des Grieux, Ivica Trubić kao Geronte, Božimir Lovrić kao Edmondo, Alen Ruško kao Gostioničar, Tena Lebarić Rašković kao Pjevačica, i Andrija Palada kao Frizer.

Giacomo Puccini

Rodio sam se u Lucci 22. prosinca 1858. godine. U našoj obitelji bilo nas je sedmero nestašne djece, koja su kao dostojni potomci svojih muzikalnih predaka čitav dan vikala i pjevala na najveće očajanje roditelja i susjeda. Prvu sam glazbenu poduku dobio od oca. Na Konzervatoriju sam bio veći boem od Schaunarda, a novčanicu od sto lira nisam vidio prije izvedbe svojih Vila ( 1884). Poslije mi se nasmiješila sreća i sada ustajem prilično rano, onda idem u lov, kad se vratim, jedem i spavam, a uvečer i noću radim.

Tako je jednom prigodom samoga sebe opisao Giacomo Puccini, jedan od najpopularnijih opernih skladatelja svih vremena, čija je slava, sve do danas, ostala nepomućena na opernim pozornicama svih kontinenata. Rođen u obitelji čija glazbena tradicija seže pet generacija unatrag, od rane se mladosti glazbeno obrazovao u rodnomu gradu, kod ujaka Fortunata Magija i učitelja u Glazbenome institutu u Lucci, Carla Angelonija. Pjeva u crkvenome zboru, a s četrnaest godina svira orgulje u crkvi i sklada prva glazbena djela, najviše za orgulje. Dobiva stipendiju i pomoć obitelji te upisuje Konzervatorij u Milanu 1880., gdje studira kompoziciju, a prvi mu je profesor skladetelj i violinist Antonio Bazzini. Nešto kasnije, pod utjecajem svojega profesora Amilcarea Ponchiellija opredjeljuje se za glazbenu scenu. Za vrijeme studija sklada solo pjesme, Scherzo u a­molu i Kvartet u G­duru te 1883. dobiva priznanje publike i kritike za svoj diplomski skladateljski rad Capriccio sinfonico. No, njegov operni prvenac, jednočinka Le Villi / Vile, prepravljena u dvočinku i praizvedena u Milanu 1884. nije mu donijela željeno priznanje, mada nije prošla posve nezapaženo. Izdavač Ricordi ponudio mu je ugovor za novu operu, pod uvjetom da libretist bude Francesco Fontana, isti koji je napisao libreto za Vile.

Melodramatski stil libretista Fontane nije odgovarao Puccinijevu glazbenom senzibilitetu, pa opera Edgar, unatoč godinama rada, jer je praizvedena u Milanu tek 1889. nije doživjela nikakav uspjeh. Puccinija hvata malodušnost pa pomišlja čak i na emigraciju u Južnu Ameriku, gdje mu živi brat. No, ipak ubrzo počinje skladati Manon Lescaut, praizvedenu u Torinu 1893., kojom je stekao glazbeno ime, a koja se do danas ubraja među najljepše stranice njegovih opernih partitura. Manon je bila prva u nizu slavnih Puccinijevih ženskih likova; slijedile su Mimi i Musette, Tosca, Cio­Cio­San, Minnie, sestra Angelica, Lauretta, Giorgetta, Turandot i Liù, koje je s velikom ljubavlju i simpatijom stvorio za opernu scenu.

Praizvedba sljedeće opere La Bohème bila je u Torinu 1896., zatim Tosce u Rimu 1900., i Madame Butterfly u Milanu 1904., a sve su skladane u suradnji s libretistima Luigiem Illicom i Giuseppeom Giacosom. Suradnja na pisanju libreta za Puccinija je od samoga početka bila neobično važna te je često svojim detaljnim zahtjevima za poštovanje dramskoga tempa dovodio svoje suradnike do očaja. Za njega je i odabir mjesta dramskoga zbivanja bio odlučujući; boemski Pariz, Rim početkom 19. stoljeća s presudnim revolucionarnim i religioznim previranjima te Japan na početku 20. stoljeća, uveliko su omogućavali skladatelju pronalaženje novih i svježih ideja. No, trud se uvjek isplatio i ove su opere gotovo odmah doživjele domaći i/ili međunarodni uspjeh, a bez njih je danas teško zamisliti standardni operni repertoar bilo koje velike svjetske operne kuće. Učvrstile su Puccinijevo mjesto vodećega talijanskog skladatelja i učinile ga međunarodno slavnim. Sa slavom je stigao i novac, pa je Puccini prilično neobuzdano uživao u plodovima svojega rada, slijedeći svoju strast za lovom i novim izumom, automobilima.

Tek poslije šest godina u newyorškoj je Metropolitan operi praizvedeno njegovo novo djelo inspirirano Amerikom, La fanciulla del West / Čedo Zapada koje je pod ravnanjem mladoga Artura Toscaninija doživjelo nezapamćen uspjeh. La rondine /Lastavica, praizvedena u Monte Carlu 1917. ostala je najmanje poznato Puccinijevo djelo iz zrele faze. Il trittico / Triptihon, skup triju izrazito različitih opernih jednočinki, praizveden je u New Yorku 1918., i razlikuje se od svega što je do tada napisao. Sastavljen od melodrameIl tabarro / Plašt, sentimentalne religiozne tragedije napisane za ženske glasove Suor Angelica / Sestra Angelica i prve te jedine komične opere koju je napisao, Gianni Schicchi, omogućio je Pucciniju slobodno eksperimentiranje s dramskim vrstama, dokazujući kako ga nisu napustile ni stvaralačka maštovitost ni lucidnost, usprkos sumnjama u sebe i pesimizmu, što ga je sve više obuzimao zadnjih godina. U svojemu posljednjem djelu, opernoj bajci o kineskoj princezi srca kamenoga, Turandot, ponovno se vratio egzotici, pomno proučavajući kineski folklor, običaje i odjeću. Puccini operu nije stigao dovršiti, odnosno nije dovršio posljednju scenu, jer je umro 29. studenoga 1924. u Bruxellesu, gdje se liječio od zloćudne bolesti. Turandot je dovršio Franco Alfano, talijanski skladatelj mlađe generacije i ona je praizvedena 1926. godine u Milanu pod ravnanjem Puccinijeva suradnika i poklonika Artura Toscaninija.

Giacomo Puccini, iako prvenstveno lirik, ostao je zapamćen kao majstor scenske dramatike, koji je svoje zamisli uvijek oblikovao u savršene glazbene forme. Kao dobar psiholog, u svojim je djelima iskreno i istinito uspijevao razotkrivati nutrinu svojih junaka, uvijek pokazujući najviše sentimentalne simpatije prema nježnim ženskim likovima. Prateći razvoj glazbene umjetnosti, stalno je nastojao stvarati nove oblike glazbene drame, za svako novo djelo osmisliti posebnu strukturu te različit dinamički odnos unutar razvoja priče, nikada ne zapostavljajući vlastitu umjetničku fizionomiju. Ostavivši značajan opus prožet osobnim izrazom, Puccini je ostao jedan od posljednjih velikih predstavnika svjetskoga opernog stvaralaštva, kojemu ugled, kako vrijeme prolazi a horizont se širi, sve više raste.

Sadržaj opere

Šarmantna Manon Lescaut slučajno susreće mladoga studenta Renata des Grieuxa i između njih se rađa ljubav. Djevojka uspijeva pobjeći od bogata bankara Gerontea de Ravoira, koji ju pokuša oteti te slijedi des Grieuxa u Pariz. Tamo ljubavnici sretno žive, ali samo nakratko jer Manon ne odoli iskušenju luksuza pa  napusti des Grieuxa kako bi se podala Geronteu. Des Grieux ipak ne odustaje od Manon i suočava se s njom, podsjećajući je na dane ljubavi i žrtvu koju je zbog nje prošao. Manon svojim šarmom još jedanput privuče mladića Geronte pronađe u strasnome zagrljaju, a zatim iz osvete daje uhititi Manon zbog krađe i prostitucije. U zatvoru, Manon čeka deportaciju u Ameriku, a des Grieux, očajan zbog sudbine svoje ljubljene, na razne načine pokušava ju spasiti. Uspijeva se ukrcati na brod kako bi zajedno s Manon podijelio svu neizvjesnost prognanstva. Nakon bijega, pod užarenim suncem pustopoljine pokraj New Orleansa, Manon i des Grieux lutaju bez cilja. Manon, na kraju snaga, pada i umire na rukama svojega ljubavnika.

Iz kritika:

Baš je Manon Lescaut dobar primjer kako su najvažniji pjevači. Poslije premijere, na izvedbi 19. travnja, naslovnu ulogu prvi put zapjevala je Kristina Kolar, zasjavši kao svijetla točka predstave. Oslobođena redateljevih stega, prepustila se vlastitoj osjećajnosti, muzikalnosti i emotivnom poimanju lika. Unijela je u nj mnogo topline glasom i pjevanjem, ali i decentnom, dojmljivom glumom. Potaknula je i partnera Renza Zuliana, koji se opustio, odustao od ležanja na krevetu u ariji u prvom činu, osjetivši olakšanje nakon redateljeva odlaska pa je predstava, barem u pjevačkom i glazbenom pogledu, postigla uspjeh i oduševila publiku.

Vijenac

 

Svečani domjenak poslije premijere

Poslije premijere opere Manon Lescaut Giacoma Puccinija 8.travnja 2016. godine održan je svečani domjenak na kojem su uz izvođače prisustvovali mnogobrojni umjetnici i kulturni djelatnici.

Predstavljena opera Manon Lescaut

U nedjelju, 3. travnja 2016. u 11,00 sati na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu predstavljena je opera Manon Lescaut Giacoma Puccinija.

Opernu predstavu zagrebačkoj su publici predstavili redatelj i scenograf  Dominique Pitoiset,  maestro Nikša Bareza, ravnatelj Opere HNK i Dubravka Vrgoč, intendantica Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, uz moderatora Branimira Pofuka.

Riječ je o petoj opernoj premijeri ovosezonskoga repertoara Opere HNK-a, i to poslije premijera opera Sicilijanske večernje, (zagrebačke premijere) Traviate, Mimi i Figarova pira. Dominique Pitoiset, koji je zaslužan za režiju Manon Lescaut, uspješan je operni i dramski redatelj i mi se doista radujemo nadolazećoj premijeri, izjavila je intendantica Dubravka Vrgoč.

Maestro Nikša Bareza podsjetio  je kako je glavni princip kojim se vodio kod osmišljavanja opernoga repertoar bio izbor djela visoke vrijednosti, koja dugi niz godina nisu bila na repertoaru Hrvatskoga narodnog kazališta. Manon Lescaut je posljednji put u nacionalnoj kazališnoj kući izvedena 1958. godine, što znači da će ova nova  izvedba biti prikazana poslije 58 godina. Što se ovosezonskih opernih naslova tiče, riječ je o esencijalnim djelima operne umjetnosti, izjavio je maestro Bareza. Puccinijeva Manon Lescaut je, u odnosu na ostala glazbena djela nastala prema istome literarnom predlošku, specična po tome  što je u njoj postupak i tijek kompozicije djela prekinu, dok su ostala libreta pisana isključivo na temelju predloška. On je isključio  nevažne detalje i u prvi plan stavio očajničku strast, pustivši da tok svijesti ide u smjeru nad kojim razum više nema kontrolu. Sve je kod  njega koncentrirano na enormnu emociju, dodao je maestro Bareza.

Redatelj i scenograf Dominique Pitoiset izavio je kako je Puccinija otkrio počevši intenzivno putovati Italijom. Baveći se Puccinijem i njegovim opusom, shvatio sam u kojoj je mjeri njemu bilo stalo do ljudskog karaktera. Zanimljivo je što je Puccini bio feminist i anarhist. U Manon Lescaut on progovara o zlostavljanju žena, Manon je žrtva niza muškaraca u svojemu životu, uključujući i vlastitoga brata. Ona je nažalost osuđena na smrt i to od strane svijeta moći. Pitoiset je usporedio prilike iz doba nastanka Manon Lescaut s današnjima, osvrnuvši se kako danas živimo u Europi kakvu nismo ni sanjali ni željeli. Danas sam ovdje, jer je jedan od osnovnih ciljeva mojega djelovanju potaknuti razmjenu među generacijama. Danas se prvenstveno želim posvetiti mladima i podučavanju, jer mislim da nam je zaista nužno vjerovati u mlade naraštaje, dodao je Pitoiset.

Solisti predstave izveli su ulomke iz opere uz klavirsku pratnju: Renzo Zulian ariju Des Grieuxa iz I. čina (Donna non vidi mai), Rebeka Lokar ariju Manon iz II. Čina (L’ora o Tirsi), Rebeka Lokar i Siniša Hapač ariju Manon i duet iz II. čina (In quelle trine morbide), Rebeka Lokar i Renzo Zulian duet Manon i Des Grieuxa iz III. čina. Crisantemi je izveo gudački kvartet u sastavu: Mojca Ramušćak, Mislav Pavlin – violine, Natalia Anikeeva – viola, Adam Chelfi – violončelo.

 


Povezano

Sadržaj opere Manon Lescaut
Razgovor s redateljem Dominiqueom Pitoisetom
Dominique Pitoiset
Nikša Bareza