Balet

Međunarodni dan plesa uz promociju monografije Miljenka Vikića

Na Međunarodni dan plesa koji se na inicijativu Međunarodnoga plesnog savjeta (CID UNESCO) i Međunarodnoga kazališnog instituta (ITI) od 1982., svake godine obilježava 29. travnja diljem svijeta, u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, predstavljena je monografija baletnoga umjetnika Miljenka Vikića, a prije predstave Labuđe jezero P. I. Čajkovskoga u koreografiji Vladimira Malakhova pročitane su poruke koje se tradicionalno čitaju na taj dan. Autori ovogodišnjih poruka su američka koreografkinja Trisha Brown i hrvatski plesač i koreograf Miljenko Vikić.

Trisha Brown:

Postala sam plesačica jer sam željela letjeti. Nadilaženje sile teže oduvijek me je pokretalo. Ne postoji tajno značenje u mojem plesu. On je duhovna vježba u tjelesnom obliku.

Plesom komuniciramo i širimo univerzalan jezik komunikacije, rađamo radost, ljepotu i napredak ljudskoga znanja. U plesu je bitna kreativnost… ponovno i ponovno… razmišljanje, stvaranje i izvođenje. Naša su tijela oruđe izražavanja, a ne medij reprezentiranja. Ta ideja oslobađa našu kreativnost, što je ključna pouka i dar umjetničkoga djelovanja.

Život umjetnika ne završava s godinama, kao što neki kritičari vjeruju. Ples je sačinjen od ljudi, ljudi i ideje. Kao publika, možete taj kreativan impuls odnijeti sa sobom kući i primijeniti ga na svoj svakodnevni život.

Miljenko Vikić:

Plešem od svoje sedamnaeste godine. Kad to kažem mislim na profesionalni ples, jer moje tijelo, čini mi se, pleše oduvijek.

Plesni se oblici mijenjanju kod plesača tijekom života, ali sam ples nikada ne prestaje. Ne želim brojiti piruette, ne želim razmišljati o dilemi – klasika ili neki drugi oblik, želim samo poručiti kako je ples utočište sretnoga trenutka čovječanstva, zaborav težine svakodnevnog življenja i potreba svakog pojedinca. Čovjek koji pleše je čovjek strasti i ljubavi.

Cijeli moj život sastoji se od strasti, ljubavi i plesa. Ples je jedina umjetnost kojoj nije nametnuta nikakva granica, ni jezična ni prostorna ni glazbena, jer glazbalo je naše tijelo. Plešite, ples je zdravlje čovječanstva!

 

Isti dan  u 12 sati u foyeru Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu u prisutnosti mnogih prijatelja, kolega i poklonika održana je promocija monografije Miljenko Vikić, trubadur Talije, autora Ljiljane Gvozdenović i Mladena Mordeja Vučkovića, u izdanju Društva za promicanje glazbe, plesa i glazbeno-scenske umjetnosti Hilarion

Monografija prati iznimno bogat profesionalni put Miljenka Vikića, bilježeći sve nastupe, gostovanja i važne događaje iz kazališnog života njegova doba i trebala bi poslužiti mlađim generacijama kao putokaz prema prošlosti hrvatske baletne scene i baletne profesije.

Miljenko Vikić rođen je Dubrovniku 1931. godine, gdje je pohađao učiteljsku školu. U to vrijeme u njegovu se rodnom gradu snimao film o grčkim partizanima za koji su trebali statiste, pa je redatelj odabrao mladog Miljenka. Uloga statista pretvorila se u nešto puno značajnije. S onih nekoliko rečenica koliko je njegov lik izgovorao, postalo je jasno da se radi o talentiranom mladiću te je pozvan na Akademiju za pozorišnu umjetnost u Beogradu. Upisuje Akademiju kao redoviti student te pohađa, među ostalim predmetima, i satove baleta. Pokazavši izniman plesački talent, njegovi baletni pedagozi Sima Laketić i Nina Kirsanova, ubrzo predlažu neka se potpuno posveti baletnoj umjetnosti. Hrabar i radoznao, na drugoj je godini studija to i učinio, što je urodilo angažmanom u Baletu beogradskog Narodnog pozorišta. Interpretirao je manje solo uloge u repertoarnim predstavama kada je pozvan u angažman Baleta sarajevskog Narodnog pozorišta. Ubrzo postavši solist tog Baleta interpetira glavne uloge, a zatim odlazi u Balet riječkoga HNK Ivana pl. Zajca i konačno u Balet  Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu gdje kao baletni prvak djeluje do odlaska u mirovinu.

U plesačkom radnom vijeku, kao prvak Baleta, Miljenko Vikić interpretirao je veliki broj uloga klasičnog baletnog repertoara i onih nadahnutih folklornim ili suvremenim plesnim izrazom. Bio je iznimno popularan baletni plesač, a na brojnim međunarodnim gostovanjima zagrebačkog Baleta, uvijek bi polučio velik uspjeh i divljenje kritike za svoje baletne kreacije.

Poslije završetka aktivne plesačke karijere, započeo je nov ciklus njegova djelovanja kao koreografa u baletima, operama i dramskim predstavama, često surađujući s najznačajnim redateljskim imenima, poput Georgija Para, Ivice Kunčevića, Joška Juvančića, Mire Belamarića, Vladimira Kranjčevića i dr.

Bizetovu plesnu Carmen publika i kritika odmah su prihvatili s velikim divljenjem, apostrofirajući njegov koreografski rukopis kao nov način izražavanja dramske radnje. Upečatljivo i potpuno drugačije ostvarenje bio je balet Papisa Ivana, u kojem je tražoi od plesača ne samo tehniku već i izgovaranje teksta na pozornici, što je ansambl rado i uspješno učinio. Zaredale su zatim i druge uspješne predstave. U glazbenom kolažu Žena i bodež, rađenome za Balet splitskoga HNK, glumicu Zdravku Krstulović stavio je u središte plesnoga ansambla. Znameniti su njegovi plesni brojevi u operi Ljubav don Perlimplina Belamarića, odlomci iz Fausta Gounoda ili Samsona i Dalile Saint-Saënsa, koji su kadkad izazivali burne reakcije nekih kritičara, koji nisu mogli prihvatiti tu vrstu smjelosti u tom vremenu.

Na području televizije i filma također je aktivan, snimajući balete kao samostalne cjeline ili kao dijelove pojedinih emisija i filmova.