Iz Kazališta

Predstave na 15. FSK-u

ŠTO AKO SU OTIŠLE U MOSKVU?

Inspirirano dramom Tri sestre (1900.) Antona Pavloviča Čehova

Redateljica: Christiane Jatahy
Izvođači: Isabela Teixeira, Julia Bernat, Stella Rabello
Adaptacija i scenarij: Christiane Jatahy
Suradnici na scenariju: Isabela Teixeira, Julia Bernat, Stella Rabello, Paulo Camacho
Fotograf i snimatelj: Paulo Camacho
Scenografska koncepcija: Christiane Jatahy, Marcelo Lipiani
Scenograf: Marcelo Lipiani
Kostimografi: Antonio Medeiros, Tatiana Rodrigues
Glazba: Domenico Lancelotti
Oblikovatelji svjetla: Paulo Camacho, Alessandro Boschini
Oblikovatelj zvuka: Denilson Campos
Glazbeni i video tehničar: Felipe Norkus
Video tehničar: Bruno Drolshagen
Snimatelj tona: Ben Hur Correa
Tonski miks: Diogo Magalhaes
Operater svjetla i tehnički koordinator: Leandro Barreto
Inspicijent: Thiago Katona
Organizator gostovanja: Henrique Mariano
Produkcija: Cia Vértice de Teatro uz pomoć Petrobras
Koprodukcija: Le CENTQUATRE – PARIS; Festival temps d’images; Zürcher Theater Spektakel; SESC – Serviço Social do Comércio
Trajanje predstave: 1 sat i 20 minuta (predstava ili film) / pauza od 45 minuta / 1 sat i 20 minuta (predstava ili film)

O predstavi:
„U Moskvu! U Moskvu!“
Tko se ne sjeća poziva da se sve napusti iz Čehovljeve Tri sestre.

Za te mlade žene, zauvijek osuđene na provincijsku rutinu, zvuk imena velikoga grada nosio je nadu boljega života. Iz dalekoga Rio de Janeira, Christiane Jatahy čula je njihov plač i uzdrmala sekularne Čehovljeve zadanosti, ubacivši utopijsko „što ako“. Što ako su otišle u Moskvu? i što ako su bili u Moskvi? Kao i kod predstave Julia, kazališna redateljica-producentica perspektivu je dobila pridruživši trima likovima iz predstave četvrtoga: snimatelja. Njegove sirove snimke uživo su montirane sa starijima, a izražavaju želju za promjenom grada i države te sudbine emigracije. Dok se predstava izvodi u prvoj sobi, film koji prikazuje ostatak događaja montiran je uživo i istovremeno projiciran u susjednoj kupaonici. Dvije razine stvaraju dvije moguće reprezentacije istih radnih površina, a pratimo dvije izmjenjujuće vježbe koje pogone odvojena područja kazališta i filma.

Film više nije ograničen na jedinstvenu perspektivu konačnoga proizvoda, već se javlja u formi work in progress, kao izravni doprinos izvedbenoj umjetnosti.

Brazilska redateljica i producentica Christiane Jatahy kombinira resurse kazališta i filma. Sa skupinom Vértice de Teatro, ona izvan okvira kazališta postavlja pitanja odnosa između glumca i publike.

Jean-Louis Perrier

Christiane Jatahy

Christiane Jatahy je spisateljica, kazališna i filmska redateljica. Diplomirala je novinarstvo, kazališnu umjetnost i filozofiju. Njezin rad korespondira s mnogim umjetničkim poljima i novim kreativnim dispozitivima. Od 2004. godine razvija trilogiju Stolica za samoću, dvije za dijalog i tri za društvo, koja se sastoji od drama Studio apartman, Nedostatak koji nas gura i Rez.

Ti projekti su nastali istraživanjem granica između stvarnosti i fikcije na pozornici te kao matrica za spajanje dramaturških dijelova u suradničkom procesu koji uključuje različite dispozitive, s ciljem generiranja kreativnih tenzija i višestrukih relacijskih mreža između scene i publike.

Od 2009. godine njezin rad se širi i na filmsku umjetnosti s filmom Nedostatak koji nas gura koji je sniman 13 sati u komadu, bez rezova i s trima kamerama iz ruke. Montirana verzija postala je dugometražnim filmom koji se prikazuje na međunarodnim festivalima.

U 2010. godini održana je premijera Reza, kazališne predstave koja se montira uživo, s dramaturškom strukturom što se mijenja sa svakom novom izvedbom. Predstava se odvija na pozornici i u okružju kazališta, gdje su podstavljene nadzorne kamere. U Londonu je 2012. godine režirala projekt U sigurnosti svog doma, dokumentarnu video instalaciju koja pokazuje performanse 30 Brazilaca smještenih u engleskim domovima.

Predstava Julia, kombinacija kazalište i filma, imala je premijeru 2011. godina, a nagradu Shell za najbolju režiju osvojila je 2012. godine.

S glumicom Julijom Bernat 2015. godine napravila je video instalaciju Šuma koja hoda, o vezi politike i intime. Od nedavno je stalni suradnik kazališta Odeon, gdje priprema projekt Itaka, inspiriran Homerovim djelima, a koji će imati premijeru u ožujku 2018. godine.

SESTRE MACALUSO

Sud Costa Occidentale, Palermo, Italija

Redateljica i autorica teksta: Emma Dante
Izvođači: Serena Barone, Elena Borgogni, Sandro Maria Campagna, Italia Carroccio, Davide Celona, Marcella Colaianni, Alessandra Fazzino, Daniela Macaluso, Leonarda Saffi, Stephanie Taillandier
Oblikovatelj svjetla: Cristian Zucaro
Administracija: Daniela Gusmano
Produkcija: Sud Costa Occidentale uz potporu europskog programa Villes en Scene/ Cities on Stage u suradnji s Teatro Mercadante Napulj, Theatre National de Bruxelles, Folkteatern di Goteburg, Odeon Theatre d’Europe u Parizu i Avignon Festival, Theatre National Radu Stanca/Sibiu.
Organizator međunarodnih gostovanja: Aldo Grompone, Rim
Trajanje predstave: 1 sat i 10 minuta

O predstavi

Predstava Sestre Macaluso priča je o sedam sestara koje se susreću na pogrebu jedne od njih. Bolno okupljanje postaje prilikom za prisjećanje na prošlost. Iz žalosti nadolaze sjećanja na djetinjstvo: tijekom dana na moru, mala sestra Antonella utopila se u igri ronjenja i zadržavanja daha. Svi srednju sestru Katiju smatraju odgovornom za nesreću pa je poslana daleko od obitelji te odrasta u samostanu. Sjećanje na taj gubitak izazove iskru među sestrama, a neraskidiva veza pretvara se u opresiju i optužbe. Katia se pokušava osloboditi krivice, ali nakon prisjećanja na nesreću ne nailazi na razumijevanje. Okrivljuje sestre i traži utjehu zbog samoće na koju je osuđena.

Katia za smrt male Antonelle krivi najstariju sestru Mariju koja je bila odgovorna za mlađe sestre. Ginu optužuje za smrt njezina bolesnoga sina i vrijeđa Pinucciju koja je protratila život brinući se za mentalno zaostalu sestru Liu. Kako bi dodatno povrijedila sestre, Katia okaljava i uspomenu na njihova pokojnog oca, jedinoga stvarno odgovornoga za njezino izgnanstvo. Otac se pojavljuje i pokušava se opravdati svojom borbom sa siromaštvom; cijeli život trudio se najtežim poslovima osigurati obitelji dostojanstven život. Njegov povratak sestrama vraća svakodnevne poznate riječi i geste koje su se izgubile njegovom smrću, ali najdublji razlog povratka jest pokušaj umanjenja Katijine krivnje i mržnje. Otac nosi teret smrti najmlađe kćeri i Katijine boli. Njegova krhkost izlazi na površinu u nostalgičnu sjećanju na suprugu koja je umrla. Majka se pojavljuje kao u snu; autoritativna, ali u isto vrijeme nježna i puna ljubavi, strastvena, ali u isto vrijeme odgovorna. Sa sobom nosi smisao života. Vrijeme je za ujedinjenje, trenutak kada su obitelji zauvijek zajedno. Ekstaza je prekinuta radosnom vožnjom Ginina sina Davida, čiji je život prekinut na vrhuncu bezbrižnosti. Za majku je sinovljeva bolest neprihvatljiva. Ginini su bolni krici nezaustavljivi, ali je sestre okružuju kako bi smirile njezine jecaje. Živi i mrtvi koegzistiraju, sjećanja se spajaju sa životom, svakodnevne akcije se ponavljaju u odsutnosti. Odjednom, svijest o smrti dolazi s jednostavnošću koja impresionira: Marija shvaća da se nalazi na vlastitome pogrebu.

Posljednji pozdrav Mariji koja je u životu željela plesati. Živi i mrtvi nalaze se kao zatvorenici u mržnji i ljubavi, ovdje i u nepoznatome, sada i zauvijek. Nemoguće ih je razdvojiti.

Sestre Macaluso – umjetničke bilješke

Protagonisti predstave okupljaju se na karminama, pogrebnom ritualu žaljenja za umrlim članom obitelji. U bdijenju bez ikakva razlikovanja sudjeluju živi i mrtvi rođaci te priču slijedimo ne znajući tko je od njih živ, a tko mrtav.

„Sve je inspirirano kratkom pričom koju mi je jednom ispripovijedao prijatelj. Njegova baka je u bolesničkome bunilu jedne noći vrišteći pozvala svoju kćer. Ona je dotrčala do njezina kreveta, a majka ju je upitala: ‘Jesam li živa ili mrtva?’ Kći je odgovorila: ‘Živa! Živa si, mama!’ A na to je majka zajedljivo odgovorila: ‘Da, živa! Ja sam odavno mrtva, a ti mi to nisi rekla da me ne prestrašiš!’“
                                                                                                                                                      Emma Dante

Scena je prazna i mračna. U toj praznini žive samo sjene, sve dok jedno tijelo nije izbačeno na pozornicu. Ništavilo izbacuje ženu. Odraslu. Preplašenu. Iz pozadine se pojavljuju lica živih i mrtvih. Svi su odjeveni za karmine. Ti mali ljudi idu prema nama sigurnim koracima. Žena koja pleše pridružuje se procesiji. Sestre Macaluso su jato ptica zaostalo između neba i zemlje. U stanju konfuzije između života i smrti.

Obitelj se sastoji od sedam sestara koje se sjećaju, evociraju, okrivljuju, plaču i smiju vlastitim pričama. Mi smo na pogrebu jedne od njih. Na granici između tamo i ovdje, između sada i bilo kada, između jest i nekad je bilo, duhovi su spremni uzeti pokojnike. Oni su u nestabilnoj ravnoteži, na granici borbe, na putu sicilijanskih lutaka s mačevima i štitovima u rukama.Obitelj u pokretu ulazi i izlazi iz mraka. Vidimo mlada oca koji se ukazuje svojoj kćeri od pedesetak godina, majku koja je uhvatila muža u vječni zagrljaj, vidimo ostatke snova zadržane između sjena i samoće, vidimo one nestale kako odvažno prolaze ispred nas.

Emma Dante

Emma Dante rođena je u Palermu 1967. godine. U svome radu istražuje teme obitelji i osamljenosti kroz poeziju napetosti i ludila koja nije lišena humora. Prije nego što je postala priznatom dramatičarkom i redateljicom, diplomirala je 1990. godine na Akademiji dramske umjetnosti Silvio D’Amico u Rimu.

U Palermu je 1999. godine osnovala trupu Sud Costa Occidentale s kojom je 2001. godine osvojila nagradu Scenario za predstavu mPalermu i nagradu Ubu. Nagrađena je 2001.godine nagradom Goffredo Fofi Lo Straniero koja se dodjelju mladim redateljima. Nagradu Ubu osvojila je i 2003. godine za predstavu Carnezzeria, a 2004. godine nagradu Gassman za najboljeg redatelja i nagradu kritike.

Nagrađena je 2005. godine priznanjem Golden Graal za najbolju režiju za predstavu Medeja. Objavila je 2007. godine Carnezzeria. Trilogia della famiglia siciliana. Njezin prvi roman Via Castellana Bandiera osvojio je nagradu Vittorini i Super Vittorini 2009. godine. U listopadu 2009. godine dobila je nagradu Sinopoli.

U Scali je 7. prosinca 2009. godine otvorena sezona njezinom interpretacijom Bizetove Carmen, koju je režirao Daniel Barenboim. Između 2000. i 2010. godine u Italiji i u svijetu izvedene su sljedeće njezine predstave: mPalermu, Carnezzeria, Vita mia, Mishelle di Sant’Oliva, Medeja, Il festino, Cani di bancata, Le pulle. Emma Dante napisala je i režirala predstavu Sestre Macaluso, koja je nagrađena kao najbolja talijanska predstava u sezoni 2014./15., a dobila je i nagradu Ubu za najbolju režiju. Njezin režijski prvijenac Via Castellana Bandiera prikazan je na 70. venecijanskom Biennalu. Od 2014. godine Emma Dante je umjetnik rezident u teatru Biondo u Palermu.