Opera

Mariborski pretplatnici na izvedbi opere ”Don Carlo”

Na posljednjoj ovosezonskoj izvedbi opere G. Verdija Don Carlo, pod ravnanjem E. Boncompagnija i u režiji Dereka Gimpela, u subotu 22. travnja prisustvovali su pretplatnici iz Slovenije u sklopu zajedničke suradnje Slovenskega narodnega gledališča iz Maribora i Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu pod nazivom Europska pretplata. Riječ je posebnom obliku pretplate kreiranome po prvi puta ove godine, a koja uključuje odabrane naslove obaju kazališta. Uz preko 120 mariborskih pretplatnika, operi Don Carlo nazočio je i direktor Slovenskega narodnega gledališča iz Maribora Danilo Rošker, u pratnji nekolicine svojih kolega. Dojmovi naših gostiju nakon odgledane opere iznimno su pozitivni.

Scenograf predstave je Italo Grassi, kostimograf Stephan Dietrich, oblikovatelj svjetla Sebastian Alphons, koreografkinja Mateja Pučko Petković, asistent dirigenta Darijan Ivezić, zborovođa Luka Vukšić, asistent redatelja Petar Vujačić, asistentica kostimografa Mia Rejc-Prajninger, asistenti scenografa: Irena Kraljić i Ante Serdar.

U predstavi 22. travnja nastupili su: Luciano Batinić (Filip II.), Adela Golac Rilović (Elizabeta), Stjepan Franetović (Don Carlo), Ljubomir Puškarić (Markiz Rodrigo Posa), Dubravka Šeparović – Mušović (Eboli), Branislav Jatić (Veliki inkvizitor), Gorana Biondić Ruško (Tebaldo), Ozren Bilušić (Stari redovnik),Damir Klačar (Kraljev glasnik), Ivana Lazar (Glas s neba), Ivo Gamulin (Conte di Lerma), Antonio Brajković (Korifej)  Miha Bole, Marin Čargo, Martin Feller, David Šeb, Ivan Šimatović, Florian Tavić (Deputati).

Plesači: Ervina Sulejmanova, Mirna Sporiš, Andrej Barbanov, Domagoj Vrbljanin

Opera se izvodi na talijanskom jeziku, u prijevodu i prepjevu s francuskoga, koji su sačinili Angelo Zanardini i Piero Faggioni prema Josephu Méryu i Camillu du Loclu.

Veličanstvena opera Giuseppea Verdija Don Carlo jedno je od brojnih skladateljevih remek-djela, koje se temelji na tragediji velikoga njemačkog pisca Friedricha Schillera. Ništa ljudsko nije mi strano, govorio je Verdi, stavljajući uvijek u središte svojega stvaralaštva čovjeka, često posežući za sižeima velikih dramatičara i romanopisaca kakvi su Shakespeare, Hugo ili Schiller, koji su mu bili najmiliji. Za operu Don Carlo, libretisti Méry i du Locle morali su kratiti opsežan dramski predložak, ali je Verdi svojom glazbom nadoknadio sva kraćenja zadržavši ono temeljno i najvrijednije. Prikazujući neraskidivost ljudskih sudbina maestralnom glazbom zadivljujućega bogatstva, izražajnosti i psihološke dubine, stvorio je djelo koje do danas jednako snažno izražava sudbinu i patnju čovjeka.

Fabula opere prati životnu sudbinu prijestolonasljednika španjolskoga trona, Don Carla, koji je zaručen za francusku princezu Elizabetu Valonsku. Ali, ona se iz političkih razloga mora udati za Don Carlova oca Filipa. Kako ljubav između dvoje bivših zaručnika ne jenjava, Don Carlo pobuđuje sumnju vlastita oca. Usporedno s ljubavnom intrigom, pratimo i politička previranja u borbi za neovisnost Flandrije, i to u vrijeme kada je u Španjolskoj u punome zamahu zloglasna inkvizicija. Prigodom smaknuća heretika, Don Carlo mačem brani flandrijske poslanike, što samo produbi kraljevu dvojbu o tomu smije li se ubiti vlastita sina. Elizabeta, sva rastrgana strahom i ljubavlju, otkrivši prevaru svoje družbenice Eboli, sama spasi, u međuvremenu zatočena Don Carla. Njih dvoje se obraćaju pokojnome kralja Karlu V. moleći za spas, no u šumi iznenada susreću kralja Filip i Velikoga inkvizitora. Don Carlo potegne mač kako bi obranio vlastiti život, no njegova je sudbina davno bila zacrtana te pogiba od ruke tajanstvena redovnika, koji se i sam ovdje zatekao a čiji glas prepoznaju kao glas mrtvoga Karla V. Božanska je intervencija zapanjila sve prisutne, dokazujući kako se mir pronalazi samo u nebesima.

Don Carlo je danas jedna od najviše uprizoravanih opera, koja se podjednako izvodi na francuskome izvorniku i na talijanskome jeziku, na kojemu će je izvoditi Opera zagrebačkoga HNK, stoga je i naslov talijanska inačica imena. Sadržavajući najbolja svojstva velikoga dramatičara i melodičara romantizma, ova je opera, možda više nego ostala Verdijeva djela okrenuta budućnosti, jer donosi vrlo kompleksne odnose među protagonistima, psihološki ih ocrtavajući na izrazito suvremen način.

Ovo izdanje opere uredio je dirigent Elio Boncompagni, u pet činova, uključivši zadnju verziju opere iz 1886., s dodanim dijelovima iz pariške praizvedbe 1867. godine, bitnih za zaokruživanje glazbenih i dramaturških vrijednosti djela.

Poznati operni kritičar Jonathan Sutherland koji prati glazbeno-scenska događanja diljem svjetskih glazbenih pozornica, boravio je 10. travnja  u Zagrebu na premijeri Verdijeva Don Carla pod ravnanjem Elia Boncompagnija i režiji Dereka Gimpela te o predstavi izvjestio na portalu bachtrack.com

 

Zagrebački Don Carlo je gozba za muzikologe i slastan zalogaj za operne gurmane

Svaki put kad neka operna kuća razmišlja o novoj inscenaciji opere Don Carlo marljivi službenici financijskog odjela grče se u muci ili predlažu u zamjenu La Voix Humaine. Logistički i glazbeni izazovi ovoga iznimno kompleksnog djela zastrašujući su, a za malu opernu kuću kakva je u Zagrebu, postavljanje nove produkcije najgrandioznije Verdijeve opere nije malo postignuće.

Ovaj pothvat, potaknut ravnateljem Opere HNK u Zagrebu Nikšom Barezom, glazbeno je iznio 84-godišnji maestro Elio Boncompagni koji je predstavio novo kritičko čitanje opere temeljeno na izvornoj pariškoj verziji iz 1867. i na talijanskoj verziji iz Modene 1886. Vraćanje glazbe koja je tijekom višestrukih postavljanja opere Don Carlo bila odbačena intenziviralo je dramaturgiju produljilo predstavu koja bez pauza traje tri i pol sata.

Scena u Fontainebleau zadržana je, a započinje sentimentalnim zborskim brojem L’inverno č lungo! koji je Verdi izbacio prije pariške praizvedbe. Daljnja dramaturška jasnoća postignuta je obnovom scene u kojoj Elizabeta i Eboli izmjenjuju maske, doprinoseći time uvjerljivosti Carlosove zbunjenosti. Umetanje na sreću skraćene baletne glazbe La Pérégrina nije bilo toliko uvjerljivo. Još jedan veliki dodatak bio je duet Carla i Filipa Chi rende a me quest’uom poslije Posina ubojstva, koji je Verdi također izbacio prije praizvedbe, ali je melodiju reciklirao sedam godina kasnije i stavio u Lacrimosu u Messa da Requiem. U uvodu Ella giammai m’amň neuobičajena je orkestracija, jer svirala su sva čela umjesto uobičajenoga sola. Maestro Boncompagni tvrdi da u izvornoj Ricordijevoj partituri nema oznake za solo dionicu.

Produkcija Harryja Kupfera čiji je štićenik Derek Gimpel pomaknula je radnju iz Španjolske i vremena oko 1560. na godine oko 1860. te je umjesto u prikladno hladnoj šumi Fontainebleaua, postavljena uglavnom u interijeru. Kako je praksa spaljivanja religijskih apostata završila prije 1820., auto da fé je ovdje kontekstualno problematičan. Gimpelovo rješenje bilo je žigosanje apostata kipućom bakljom kao neka vrsta uvoda u krunidbu. Zanimljivo je da u istoj sceni nema čuvara koji bi mogli odbiti kraljevu naredbu kada se Carlo uobrazi i potegne svoj mač. Posa ne pokušava ubosti Eboli nego ju davi. Elizabetina kutijica s nakitom izgledala je više kao kutija Cadbury čokolada, a njezino Rendetemi la croce! bilo je potpuno neizvedivo s obzirom Eboli nije nosila križ.

Kostimi Stephana Dietricha bili su osobito neuobičajeni. Kralj Filip nosio je dug ogrtač, odjeća Eboli odavala je više stil seljanke nego priceze, a nesretna grofica d’Aremberg sličila je više sluškinji. Posina vojnička uniforma bila je samo kapetanskog ranga, a umorno noseći  golemu torbu izgledao je više kao putujući kontrolor. Opera završava s Carlom koji bježi sa spomenutim putnom torbom u jednoj ruci i lubanjom svojega djeda u drugoj, ponovno siguran u šumama Fontainebleaua.

Vokalno ovo je bila korektna ansambl predstava s nekoliko impresivnih individualnih interpretacija. Najzanimljivije je da su sve uloge pjevali članovi Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.

U naslovnoj ulozi, Tomislav Mužek pokazao je stvarno prekrasan mezza voce i dopadljivu boju glasa. Nažalost, u visokom registru bio je nesiguran, a karakterizacija je bila elementarna. Kao mlađahnom Filipu, Lucianu Batiniću je nedostajalo ozbiljnosti i više rezonance u nižem registru. U ariji Ella giammai m’amň osjetilo se nepravilno fraziranje i relativno brz tempo. S druge strane, visoki E u amor bio je snažan i ravnomjeran. Slične probleme u niskom registru imao je i Branislav Jatić kao Veliki inkvizitor, pa čak i prvi duboki as na Re nije imao prodornosti. Nažalost, epsko suprotstavljanje Filipu nije izazvalo potrebne žmarce. Adela Golac Rilović bila je prikladno kraljevska Elizabeta, iako je njezina vokalna tehnika bila u određenoj maniri. Pokušaji da se postignu lebdeći pianissimi Monserrat Caballé nisu bili uspješni, a Tu che le vanitŕ je bila neizjednačena. Daleko veću vokalnu i dramatsku sigurnost imala je Dubravka Šeparović Mušović kao istaknuta Eboli. Canzone del Velo bila je tour-de-force  vokalne pirotehnike, a izvanredna interpretacija O, don fatale podsjećala je na Shirley Verrett na njezinu vrhuncu. Kućni bariton Ljubomir Puškarić postigao je jedinstven trijumf kao hrabri Posa. Dosljedno lijepo fraziranje, prihvatljiv rubato i sjajan gornji registar bile su karakteristike Puškarićeve izvedbe. Zadržan visoki ges na salva la Fiandra bio je stvarno herojski, dok je Io morrň, ma lieto in core bio glazbeni vrhunac predstave.

Pun poštovanja prema pjevačima Boncompagni je držao veliku snagu orkestra pod izvrsnom kontrolom, iako su povremeno njegova tempa bila nešto prerevna. Solo izvedba klarineta bila je privlačna, a gudači su bili iznenađujuće tečni, posebice u uzvišenim crescendima za vrijeme veličanstvenoga kvarteta Ah! sii maledetto, sospetto fatale. Izvanredan zbor od 80 pjevača pjevao je zaneseno, muzikalno i s primjernom dikcijom.

Ovaj Don Carlo nije bio samo opravdanje pohvalnoga muzikološkog znanja Boncompagnija, nego i dokaz izvrsnosti koju je postigla Opera Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu pod neumornim ravnateljem Barezom.

Jonathan Sutherland, bachtrack.com

 

Na oduševljenje publike izveden ”Don Carlo”

Poslije premijere opere Don Carlo Giuseppea Verdija, pod ravnanjem Elia Boncompagnia i režiji Dereka Gimpela, održan je svečani domjenak na kojem su timu i ansamblu predstave čestitali brojni umjetnici i kulturni djelatnici.

U nedjelju 2. travnja u 11 sati održan je program Ususret premijeri, kojim je kroz razgovor s umjetničkim timom publici predstavljena  Verdijeva opera Don Carlo, čija premijera će se održati 10. travnja u 19 sati.

Intendantica zagrebačkoga HNK istaknula je kako se radi o grandioznoj operi na koju je zagrebački HNK iznimno ponosan te kako nakon velikog uspjeha premijere slavnoga baleta Labuđe jezero, održane prošlog mjeseca, premijera Don Carla predstavlja jednako velik i bitan projekt – ovoga puta za zagrebačku Operu. Premda se taj naslov, zbog svoje zahtjevnosti, ne postavlja često, sljedeće se sezone priprema i u pariškoj operi, a na repertoaru je u još nekim velikim europskim opernim kućama. Ulogu Don Carla tumači proslavljeni tenor Tomislav Mužek, kojemu je ovo prvo predstavljanje zagrebačkoj publici nakon što je početkom ove sezone primljen u operni ansambl zagrebačkoga HNK.

Dirigent Elio Boncompagni istaknuo je kako se radi o postavljanju treće verzije Verdijevog Don Carla, na kojoj je sam skladatelj radio vise od 20 godina. Boncompagni je dobio priliku dodatno prilagoditi ovo izdanje opere od pet činova, koje uključuje zadnju verziju Don Carla iz 1886. te dodane dijelove s pariške praizvedbe iz 1867. godine, a koji su bitni za zaokruživanje glazbenih i dramaturških vrijednosti djela. Zagrebački HNK će tako, poštujući želju kompozitora, izvesti upravo ono izdanje koje je Verdi želio da se postavlja i s kojim je u konačnici bio zadovoljan. Osvrnuo se na iznimno snažnu glazbu opere, koju orkestar zagrebačkoga HNK odlično izvodi, a koja je nastala u ranijoj fazi skladateljeva stvaralaštva te se samim time osjeća mladenačka snaga.

Opera Don Carlo, obrađuje teme poput sraza generacija, odnosa između oca i sina, neostvarene ljubavi i političke situacije, a koje su sve povezane jednim glavnim motivom – nedostatkom slobode i prostora za osobno izražavanje. Filip je autokratski vladar i niti jedan od likova ne može iskazati ljubav niti istupiti iz onog što mu je zadano – rekao je redatelj Derek Gimpel, dodavši kako je Verdijeva glazba u ovoj operi iznimno snažna i inspirativna za svakog redatelja.

S obzirom da je Verdi u svojim opernim libretima detaljno opisivao svaku pojedinu scenografiju te napisao glazbu za svaku izmjenu scene, scenograf Italo Grassi rekao je kako je, uz prethodno zadan predložak, uglavnom radio na prilagođavanju glavnih Verdijevih motiva i svojih ideja s tehnološkim mogućnostima kazališta. Pritom je posebno pohvalio tehnički tim zagrebačkoga HNK, izjavivši kako je za ovako sjajno obavljen posao, osim tehnološkog znanja, potrebna i iznimna ljubav prema kazalištu, što je svakako prepoznao radeći na ovom projektu.

U sklopu programa operni solisti Tomislav Mužek, Adela Golac Rilović, Dubravka Šeparović Mušović, Ljubomir Puškarić, Luciano Batinić i Gorana Biondić Ruško izveli su najatriktivnije dijelove iz Don Carla, uz klavirsku pratnju Darijana Ivezića, koji su popraćeni dugim aplauzima publike.


Giuseppe Verdi
Friedrich Schiller
Elio Boncompagni
Derek Gimpel
Sadržaj
Elio Boncompagni – Bilješka o djelu
Derek Gimpel – Remek djelo glazbenoga teatra