Petar Iljič Čajkovski

Ruski kasno romantičarski skladatelj čije stvaralaštvo pripada najpopularnijim djelima cjelokupne klasične glazbene literature i koji je prvi od ruskih skladatelja postigao svjetsku slavu, autor je i triju najpoznatijih djela klasične baletne literature Labuđega jezera, Trnoružice i Orašara.
Petar Iljič Čajkovski, rodio se 7. svibnja 1840. godine u Kamsko-Votkinsku, na zapadnoj strani Urala. Bio je drugo od šestoro djece Ilje Petroviča, inženjera rudarstva i Aleksandre Andrejevne, majke koju je Petar obožavao. Vrlo senzibilan, rano je pokazao izrazitu glazbenu nadarenost, a kad mu je otac s pet godina darovao mehanički klavir, obitelj je oduševljeno uočila njegovu golemu muzikalnost, jer bio je u stanju ponoviti na klaviru dio glazbe koji bi prvi put čuo. Kao bistro dijete lako je naučio njemački i francuski te ubrzo nadmašio učiteljicu koja ga je podučavala glasovir. Kad mu je bilo osam godina, obitelj se preselila u Sankt Peterburg, gdje su ga upisali u tada popularnu školu u kojoj je bio vrlo nesretan. Od preboljenih dječjih kozica oporavljao se šest mjeseci zbog čega je morao prekinuti pohađanje škole i učenje glasovira. Poslije bolesti obitelj se preselila u Alpajevsk, no već sljedeće godine Petra su poslali natrag u Sankt Peterburg, u internat, kako bi se pripremio za pravni fakultet. Odvajanje od majke bilo je jedno od najbolnijih iskustava njegova života, čega se uvijek s užasom prisjećao.
Godine 1852. obitelj mu se pridružila u Sankt Peterburgu, no njegova je sreća trajala samo dvije godine, kad mu je mati umrla od kolere. Utjecaj majke, s kojom je bio iznimno povezan, ostao je trajan i dubok, a njezina ga je smrt emocionalno slomila. Cijeloga je života uspio ostvariti samo nekoliko prisnih odnosa sa ženama izvan svoje obitelji. Emocionalnu puninu je nalazio samo u glazbi, učeći glasovir kod Rudolfa Kündingera, koji nije odmah uočio njegov izraziti talent, i pjevanje kod Luigija Picciolija, zahvaljujući kojemu je dobro upoznao talijansku operu. Diplomiravši pravo 1859. godine, zaposlio se kao činovnik u Ministarstvu pravosuđa. Nije volio pravo i ozbiljno je razmišljao o profesionalnom bavljenju glazbom. Odlazio je na predavanja Nikolaja Zarembe u Rusko glazbeno društvo, koje će ubrzo postati sanktpeterburški Konzervatorij, a 1862. počeo je učiti skladanje kod Antona Rubinsteina, prvoga ravnatelja Konzervatorija. Vjerojatno je Rubinsteinov utjecaj bio presudan da se Čajkovski opredijeli za operno stvaralaštvo te, iako se danas samo dvije njegove opere redovito izvode diljem svijeta, on se kroz cijelo stvaralaštvo najviše bavio operom. Godinu kasnije dao je otkaz u Ministarstvu, upisao se na Konzervatorij i uz satove glasovira, orgulja i flaute svirao i u orkestru. Godine 1865. imao je sreću da izvedbom njegovih Karakterističnih plesova u Pavlovsku ravna Johann Strauss, a iste je godine prvi put nastupio kao dirigent u izvedbi svoje Uvertire u F-duru. Poslije diplome, početkom 1866. preselio se u Moskvu, gdje je dobio mjesto profesora harmonije na novoosnovanom moskovskom Konzervatoriju. Pozvao ga je pijanist Nikolaj Rubinstein kod kojega je i stanovao i s kojim će godinama ostati u prijateljskim vezama. No mučila ga je nostalgija, užasavao se života u Moskvi, smetalo ga je što se Rubinstein brine za njega kao da mu je dadilja i neprestano dovodi u kuću gomile gostiju.
Prigodom jedne od turneja talijanskog opernog ansambla, Čajkovski je bio blizu ženidbe zaljubivši se u sopranisticu Désirée Artôt te iako se veza prekinula, njih su dvoje ostali bliski prijatelji. Njegovu Prvu simfoniju, zbog koje je gotovo doživio slom živaca, oba njegova profesora, Zaremba i Rubinstein, loše su ocijenili. No, skupina sanktpeterburških nacionalnih skladatelja, nazvana Moćna petorka (Balakirev, Rimski-Korsakov, Cui, Borodin, Musorgski) pohvalila je prvi stavak. Nedugo zatim skladao je opere Vojvodu, koja nije osobito prihvaćena i Ondinu, koju je Carsko kazalište odmah odbilo, ali Čajkovski je već počeo ostavljati trag u ruskom glazbenom životu. Balakirev je 1869. godine ravnao izvedbom njegove simfonijske fantazije Fatum i poticao ga na skladanje fantastične uvertire Romeo i Julije. Prva uspjela opera bio je Opričnik / Poreznik, koja je prva u nizu donijela lik žene koja pati, koje su postale najupečatljivijim likovima njegovih opera i u kojoj je utjecaj ruskoga foklora bio izrazit. O tome je sam pisao: Ruski elementi u mojoj glazbi tj. harmonijski i melodijski oblici srodni su onima iz narodnih pjesama i posljedica su okolnosti odrastanja u zabitom kraju, gdje sam se od najranijega djetinjstva napajao neobjašnjivom krasotom karakterističnih osobina ruske narodne glazbe i narodnih obilježja koja strastveno ljubim, jednom riječju jer sam Rus, u najpunijemu smislu te riječi.
Krug njegovih prijatelja se širio, ali Čajkovski je svejednako ostajao usamljen. Čeznuo je za prisnim prijateljstvom, obitelji i životom negdje drugdje. No, kad god bi otputovao, obuzimala ga je čežnja za Rusijom i jedva je čekao povratak. Svoje emotivne opsesije nikada nije uspio ostvariti, niti doživjeti emocionalno ispunjenje. Nakon pet godina života kod Rubinsteina, odselio se i potpuno posvetio skladanju te započeo Drugu simfoniju. Profesionalno mu je krenulo prilično dobro, počeo je i zarađivati, a većinu je novca trošio na putovanja u inozemstvo. Nekoliko sljedećih godina bilo je ispunjeno radom i putovanjima. Napisao je orkestralno djelo Oluja, simfonijsku fantaziju Francesca da Rimini, Drugi i Treći gudački kvartet, Prvi glasovirski koncert, četvrtu operu Kovač Vakula, Treću simfoniju i balet Labuđe jezero. S trideset pet godina dosegnuo je vrhunac glazbene kreativnosti, ali ga je duboka emotivna praznina sve više pritiskala.
Godine 1876. Čajkovski je slučajno stupio u kontakt s Nadeždom von Meck, bogatom i usamljenom udovicom, strastvenom ljubiteljicom glazbene umjetnosti s kojom je u sljedećih četrnaest godina ostvario vrlo neobičan odnos na daljinu i prisnu epistolarnu vezu. Nakon što je odgovorio na vrlo unosnu Nadeždinu narudžbu i napisao simfoniju, njih dvoje su započeli prepisku i ona mu je počela pružati redovitu novčanu potporu. Ubrzo su jedno drugome otkrili najintimnije osjećaje i misli koje nikada ne bi povjerili nikomu drugom. Taj idealan odnos postignut u pismima, a napisali su ih ukupno tisuću sto, nisu željeli pokvariti susretom, što je oboma potpuno odgovaralo.
U vrijeme rada na Četvrtoj simfoniji, s kojom je imao muke, iznenadilo ga je ljubavno pismo potpuno nepoznate djevojke, Antonine Ivanovne Miljukove, studentice moskovskog Konzervatorija, koja se divila njegovoj glazbi. Pisala mu je još nekoliko puta izražavajući oduševljenje njegovim djelima, moleći ga neka se sastanu. Čajkovski je dirnut ljubavnim izjavama naposljetku pristao, utoliko više što je Antonina prijetila samoubojstvom. Iako joj je na početku rekao kako je nikada neće moći voljeti, nepromišljeno ju je ponukan osjeća- 18Labuđe jezero — Petar Iljič Čajkovski jem krivnje zaprosio i oni su se u srpnju 1877. godine vjenčali. Taj brzopleti brak, sklopljen samo dva mjeseca poslije njezina prvog pisma, odmah se pokazao katastrofom. Opravdavajući se odlaskom na liječenje, Čajkovski je uz pomoć novca koji je posudio od Nadežde von Meck, koja je bila ogorčena zbog tog braka, pobjegao na Kavkaz. Od psihički labilne Antonine uspio se rastati poslije četiri godine, a ona je život skončala u umobolnici, nakon što je rodila nekoliko izvanbračne djece. Posljedica tog braka sklopljenog na brzinu bio je težak duševni slom i pokušaj samoubojstva, što je prouzročilo strah od dirigentskih nastupa.
Čajkovski se posve odvojio od društva i uz Nadeždinu novčanu pomoć nekoliko godina putovao, većinom Zapadnom Europom. Svoju najbolju operu Evgenij Onjegin, koju mnogi drže remek-djelom, dovršio je u San Remu, a glazba za tu vrlo popularnu Puškinovu priču, neodvojivo je povezana s tragičnom epizodom njegova života i osobnim promašajem. Napisao je Rokoko varijacije za violončelo i orkestar, s namjernim utjecajem Mozarta, kojega je od svih skladatelja najviše cijenio, Koncert za violinu i grandioznu operu Orleansku djevu, djelo u stilu Mayerbeera na kojemu je dulje radio. Zatim je nastupilo razdoblje stvaralačke krize i tek poslije četiri godine nesređenog života, stalnih putovanja iz Rusije u inozemstvo i povrataka, skladajući samo da bi zadovoljio narudžbe, počeo je pisati novu simfoniju. Unajmio je kuću blizu Klima, uredio život i posvetio se glazbenom stvaranju. Napisao je nekoliko suita i serenada, iznimno djelo Trio za klavir i operu Mazepa, dok je Manfredovom simfonijom, ponovno vratio svoju osobnu snagu. Godine 1884. ruski car Aleksandr III. odlikovao ga je carskim ordenom i kao zaslužnome umjetniku dodijelio mu doživotnu mirovinu.
Unatoč strahu od dirigiranja koji ga je još pratio, uz velik je napor počeo niz dirigentskih nastupa u Sankt Peterburgu i Moskvi. Doživio je golem uspjeh i ponovno stekavši samopouzdanje, 1888. godine krenuo je na prvu dirigentsku turneju diljem Zapadne Europe. Svugdje su ga dočekivali kao velikog skladatelja, upoznao je Brahmsa, Griega, Dvořaka, Gounoda, Fauréa, Masseneta. Nakon povratka u Rusiju napisao je nova remek-djela, Petu simfoniju, balet Trnoružica, operu Pikova dama i manje uspješnu operu Čarobnica. Tada slijedi neočekivan prekid prepiske s Nadeždom von Meck koja mu poručuje kako mu, zbog novčane propasti ne može više slati novčanu potporu te stoga mora prekinuti prijateljstvo. Povrijeđen, Čajkovski pokušava nastaviti vezu, no ona više ne odgovara. Pokazalo se da priča o novčanoj propasti nije bila istinita, no nikada se nije saznao pravi razlog naprasnog prekida od kojega se skladatelj nikada nije oporavio.
Godine 1881. skladao je, bez velikog oduševljenja, naručeni balet Orašar, a onda u rastrojstvu otputovao u Pariz i New York na dirigentsku turneju, u me-đuvremenu saznavši za smrt najvoljenije sestre Aleksandre. Oduševljeni dočeci malo su ublažili njegovu tugu i potištenost. Godine 1891. skladao je posljednju operu, lirsku Jolantu, a 1893. majstorsku Šestu simfoniju, djelo koje je sam smatrao najboljim i bio na vrhuncu stvaralačke snage, uspješan, omiljen i poštovan kao malo koji živi skladatelj.
No, prva izvedba njegove Šeste simfonije – Patetične, kojom je osobno ravnao u Sankt Peterburgu 28. listopada 1893. bila je dočekana ravnodušno, a devet dana kasnije Čajkovski je, prema službenoj verziji, iznenada umro od kolere. Neki suvremeni istraživači skloni su vjerovati da je izvršio samoubojstvo jer je zbog vlastite homoseksualnosti bivao u sve češćim agonijama proganjan osjećajem krivnje i izdvojenosti. Tomu je pogodovao i pritisak bivših kolega 19 pravnika, koji su se bojali skandala jer se netko iz visokog društva požalio caru na skladateljev osobni život. Umro je u Sankt Peterburgu 6. studenoga 1893. i pokopan je u samostanu Aleksandra Nevskoga, uz prisustvo 8 000 ljudi, iako ih je željelo biti prisutno više od 60 000 iz cijele Rusije.
U vrijeme njegove smrti kovali su se planovi za obnovu drugoga čina Labuđeg jezera u Marijinskome teatru u koreografiji Leva Ivanova, koja je uz mnoge pohvale izvedena 1. ožujka 1894. Sljedeće godine izvedena su sva četiri čina, I. i III. u koreografiji Mariusa Patipaa, a II. i IV. u koreografiji Petipaova pomoćnika Leva Ivanova, što je postalo temeljem svih budućih izvedbi najslavnijeg baleta svih vremena.