Već nakon praizvedbe 1874. godine, Šišmiš je postao sinonimom operetnog žanra. Bečka opereta stvorena je prema francuskom uzoru popularnih Meilhacovih i Halévyjevih kazališnih djela koji su ostali zapamćeni kao libretisti Bizetove opere Carmen. Francusku prirodu njihovih komedija Strauss je prilagodio Beču baš kao što je i stoljeće prije Mozart transformirao Beaumarchaisov Figarov pir u svoju operu. Johann Strauss i Šišmiš većinu ljudi asocira na veselje, slavlje i svečane balove koji nemaju kraja. Međutim, ova opereta nad operetama posjeduje obilje melankolije i čežnje za idealom sreće koji, jednom upoznat, ne može nikad ponovno biti osvojen. Šišmiš započinje kao poziv na užitak, a završava sviješću o zajedničkoj ljudskosti. Opereta se u velikom stilu zasluženo vraća na najveću zagrebačku kazališnu pozornicu