Ljubav kao sudbina

Nemoguće je ili skoro nemoguće da netko drugi nasluti za čime ja čeznem. Ja čeznem za novim, velikim promjenama, punim i smjelim sadržajima… i to smjelim do krajnosti, o novim oblicima koje se ujedno može uglazbiti… U Veneciji pripremam Damu s kamelijama, koja će možda imati naslov La Traviata. To je sadržaj ovoga vremena. Netko drugi možda to ne bi radio zbog odjeće, zbog razdoblja i zbog mnogih drugih glupih primisli: ja to radim s najvećim zadovoljstvom. Svi su galamili kad sam se usudio dovesti na pozornicu grbavca. A ja sam bio sretan što sam mogao napisati Rigoletta.

S velikim žarom Verdi je pripremao svoju Traviatu i utoliko je bilo veće  iznenađenje kada je on, tada već svjetski slavan autor, s tim novim djelom doživio totalni fijasko u venecijanskome kazalištu La Fenice, 6. ožujka 1853.: Traviata, jučer, fijasko. Je li krivnja na meni, ili na pjevačima… Vrijeme će ocijeniti. I vrijeme je ocijenilo, no, ostaje činjenica  kako  su gledatelji  praizvedbe bili zbunjeni suvremenim kostimima, odnosno doslovnim smještanjem radnje u suvremeno vrijeme; a tada se smatralo kako sadržaji opera moraju pripadati prošlosti i kako  je neukusno opernu radnju smještati u suvremenost. Ali bilo je i drugih nesretnih okolnosti, između ostaloga zdrava korpulentnost primadone Salvini-Donatelli, koja je u finalu veoma neuvjerljivo umirala od sušice. Nakon neuspjeha, Verdi je povukao djelo i poslije četrnaest mjeseci ponovno ga izveo, ali u  drugome venecijanskom kazalištu, u Teatro San Benedetto, s mnogo pažljivije provedenim pripremama. Mletačka publika iskupila se za praizvedbu i ovoga puta uspjeh je bio golem pa je Traviata krenula u svijet kao jedna od tada najpopularnijih i najviše izvođenih opera.

Libreto je napisan prema drami Dama s kamelijama francuskoga pisca Alexandrea Dumasa sina, čiji je otac bio autor popularnih romana Tri mušketira i Grof Monte Christo. Drama  je praizvedena u Parizu 2. veljače 1852., što znači da je praizvedba Verdijeve Traviate održana svega trinaest mjeseci kasnije, a to je zaista jedinstven slučaj u opernoj povijesti. Glavno lice drame, Margerita Gautier, u operi je  Violetta Valery, milosnica bogataša koja slučajno susreće iskrenu ljubav, a zatim ju gubi zbog nemilosrdnih predrasuda društva te na kraju, napuštena i shrvana bolešću umire u siromaštvu. Na licemjernost društvene osude mlade djevojke ukazuje i naslov Verdijeve opere –  la traviata znači zalutalaskrenula s puta.

Dramski sukob počinje u  drugome činu, nakon što Alfredov otac od Violette zatraži neka  sama izazove definitivan razlaz od Alfreda, jer se u protivnome Alfredova sestra neće moći udati u uglednu obitelj koja nikako ne može podnijeti njegovu vezu s  poznatom pariškom kurtizanom. Čak ni spoznaja do koje dolazi stari Germont kako je Violetta iskreno prekinula sa svojom prošlošću, ne može pomoći nego ona mora prinijeti  žrtvu zbog Alfredove obitelji,  a iz te se žrtve razvija tragična nit do finala. No, od samoga početka prisutna je još jedna sudbinska komponenta: Violettina bolest pluća, koja nagriza njezin mladi ali burni život,  uništava je u trenutku kada ostaje sama i napuštena, a tada se sreća, prekasno i upravo operno, vraća kako bi joj, ustvari, održala rekvijem.

Glazba opere većim je dijelom u prigušenosti Violettina bolesnoga lika. Čuvena uvertira kao i predigra trećemu činu, znameniti su opisi bolnih osjećanja te nesretne mlade žene. Njezina velika arija o užicima života u finalu prvoga čina prožeta je tipičnim nemirom tuberkuloznih bolesnika, dok se fibrozna bolesna narav potpuno otkriva u posljednjoj slici, u slomljenim Violettinim recitativima, u očajničkome klonuću arije oproštaja s prošlošću te naglim proplamsajem posljednje želje za životom, koja se isto tako naglo gasi u smrtnome hropcu. Alfredo dobiva tipičnu belkantističku tenorsku ariju na početku drugoga čina, dok u finalu iste slike njegov otac pjeva svoju popularnu baritonsku strofnu ariju Nema za te čara neg’ tvoj provanski rodni kraj, ariju koja je odmah postala šlagerom klavirskih albuma, verglaša i kavanskih glazbi, ne gubeći u više od sto godina  otrcane upotrebe ništa od svoje ljepote i sugestivne osjećajnosti. Zbog melodioznosti popularni su i dueti Alfreda i Violette iz prvoga i osobito  trećega čina, kada ih, na njezinoj samrtničkoj postelji, sjedinjuje ganutljiva nada u želju da ostave Pariz i započnu negdje nov život. Osobitu popularnost stekla je napitnica iz prvoga čina koja je, kao i spomenuti duet iz finala, pisana još na stereotipnome trodijenomu ritmu, kojega je Verdi tek postepeno prestao upotrebljavati. Iako još u tradicionalnim okvirima, nastupi zbora javljaju se u novoj dramaturškoj ulozi, zadirući mjestimice neposredno u zbivanja. Upravo monumentalan je finale treće slike, u kojemu se prelama drama troje glavnih junaka opere, s dramatskim recitativima tenora, suznim ariozima Violette i plemenitim patosom staroga Germonta, a sve to na pozadini suzdržanoga, ali angažiranog zborskog komentara. U jednome, ustvari središnjem prizoru opere Traviate, Verdi otkriva nov način prilaženja psihološkoj razradi sadržaja u okviru scenskoga glazbenog oblika. To je dugačak razgovor Alfredova oca i Violette u drugome činu, u kojemu se agresivan ton staroga Germonta ublažava i prelazi u iskrenu sućut prema nesretnoj djevojci. U tome duetu on Violetti iznosi svoju očajnu molbu neka napusti Alfreda, kako njihova društveno nepoželjna veza ne bi bila preprekom sretnoj udaji njegove kćeri. Taj opsežan razgovor Verdi je riješio s nekoliko tematski zasebnih odlomaka, koji promjenom psihološke intonacije prelaze neposredno jedan u drugi. Jednom je to tečna kozerija Germontova pričanja, drugi put usrdno Violettino izlaganje, treći put njezin plač i ganuto tješenje staroga Germonta, koji će se na kraju od nje oprostiti kao od dragoga stvorenja. To je, kako je netko primijetio, duet duboke ljudske ljepote, kao što je cijela Traviata Verdijeva prva intimna glazba, njegovo svjedočenje o ljubavi kao ljudskoj sudbini.