11. svibnja 2009. na repertoaru je bila opera Seviljski brijač Gioachina Rossinija u režiji Krešimira Dolenčića, premijerno izvedena 12. svibnja 2006.

Dirigirao je Josip Šego, scenograf Dinka Jeričević, kostimograf Ana Gecan Savić, oblikovatelj svjetla Deni Šesnić. Scenski pokret osmislila je Mateja Pučko-Petković, zborovođa je Ivan Josip Skender, a libreto je prevela Jasna Žarić.

Nastupili su: Dejan Vrbančić (Almaviva), Ozren Bilušić (Bartolo), Helena Lucić (Rosina), Kiril Manolov (Figaro), Luciano Batinić (Basilio), Ivana Kladarin (Berta), Željko Grofelnik (Fiorello) i Robert Palić (Zapovjednik straže).
Na premijeri su u glavnim ulogama nastupili: Dejan Vrbančić (Almaviva), Bojan Šober (Bartolo), Maria Motta (Rosina), Tito You (Figaro) i Ivica Čikeš (Basilio).

Svi ljubitelji opere ime Gioacchina Rossinija prvenstveno povezuju s komičnom operom Seviljski brijač, iako je autor poslije nje napisao još dvadeset opera, između ostalog Wilhelma Tella. Zahvaljujući blistavom glazbenom humoru, ta je opera doživjela ono što joj je 1822. godine predvidio Ludwig van Beethoven, koji je autoru čestitao riječima: Dok bude postojala talijanska opera, to djelo će se izvoditi!

Iako je rimska praizvedba 1816. godine, zbog niza apsurdnih nezgoda, bila katastrofalna, djelo je već nakon druge izvedbe u Bologni počelo doživljavati munjevit svjetski uspjeh, i postalo je jednom od najpopularnijih opera svih vremena. Kao glazbeni autor, Rossini je prvenstveno slobodnim shvaćanjem tradicije unio nov glazbeni izraz u tada još konvencionalnu talijansku operu te je uvođenjem scenskog realizma označio novo razdoblje u povijesti opere.

Stvarao je neobično lako i brzo, usmjeravajući svu svoju pozornost na pisanje opera, naročito opera buffo, no za njih su mu nedostajala libreta. Tako je i posegnuo za Beaumarchaisovim Figarom, iako su ga već uglazbili Paisiello i Mozart, jer to je komedija prepuna zbrke i šale, jedinstvenih kazališnih situacija i karaktera, za koju je Voltaire rekao da je najzabavnija komedija na svijetu.

Seviljski brijač prvi put je izveden u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu 1874. godine i od tada je često postavljan na zagrebačkoj opernoj pozornici, pretposljednji put 1987. godine.