Priču o mučeništvu časnih sestara iz Compiegnea prva je ispričala jedna od njih, majka Marie, koja je preživjela teror Francuske revolucije i objavila svoja sjećanja. Proglašenje sestara sveticama koje je uslijedilo nakon toga, inspiriralo je Njemicu Gertrude von le Fort da ispriča njihovu priču. Tako je nastao roman sablasnog predosjećaja Posljednja na stratištu iz 1931. godine, koji opisuje sudbinu religije u totalitarističkim režimima. Učinjeni su brojni neuspjeli pokušaji adaptacije knjige u dramu, pa i filmski scenarij, sve dok se tog zadatka nije prihvatio Georges Bernanos, koji je u svoj roman dodao neke nove likove i gomilu detalja. No, priča je postala svjetski poznata tek nakon nastanka opere Les dialogues des Carmélites Francisa Poulenca, koju je naručio Ricordi za milansku Scalu, gdje je djelo i praizvedeno 1957. godine. Osnovna radnja vrlo je jednostavna, a Poulenc u jednom pismu napisanom 1953. godine govori o vrlo prozračnoj orkestraciji koja će dopustiti da riječi budu jasne, ističući kako su nijanse u tekstu mnogo važnije od sveukupnog sadržaja. Umjetnik koji je kao mlad bio proglašen avangardnim skladateljem, nepogrešiva uha za melodiju i smisla za ironičan humor odgovarao je modi nastaloj poslije Prvoga svjetskog rata, koja je zahtijevala naivnost i primitivnost. No, svoju karijeru Poulenc je zaključio djelima potpuno izvan modnih tokova - tonalnom glazbom, koja se ne srami osjećaja, boli, čak i sentimentalnosti. A upravo tom posljednjem razdoblju njegova stvaralaštva pripada opera Razgovori karmelićanki, posvećena njegovim uzorima Verdiju, Monteverdiju, Debussyju i Musorgskom.